Med i mlijeko predizbornih obećanja u Hrvatskoj
30. lipnja 2020Ne samo kao posljedica mjera protiv pandemije koje su izazvale kolaps gospodarstva diljem svijeta, nego se i inače hrvatske stranke sve češće okreću gospodarstvu. I najavljuju da će naravno upravo one u tren oka riješiti baš sve probleme. S jedne strane je to svakako vrijedno hvale jer izgleda da je i najradikalnijim strankama počelo svitati kako pitanje, čiji je (pra)djed čučao s koje strane bukve tamo negdje 1943. neće toliko bitno utjecati što će se sutra naći na obiteljskom stolu: podgrijano varivo od prekjučer ili teleće pečenje. Isto tako će i najveći bogomoljci prihvatiti pouku "pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći", a tu će više pomoći dobra ekonomija nego hodočašće u Mariju Bistricu.
Zato je i strankama jasno kako novac govori više od riječi: Milan Bandić i njegova Stranka rada i solidarnosti s plakata poručuje upravo pornografskom jasnoćom "Biraj 400 kuna veće mirovine", ali i hrvatski premijer Plenković sa smiješkom vrbuje za svoj HDZ porukama o većim plaćama i mirovinama i nižim porezima. U takvim obećanjima ni jedna stranka ne želi zaostati: na hrvatskoj televizijskoj postaji RTL su se predstavnici stranaka čak i malčice počupali u predstavljanju svojih gospodarskih programa u natjecanju s obećanjima, kome sve treba povećati prihode i smanjiti namete. No jedva da je potrošena neka riječ - odakle da se namaknu ti šoldi?
Život od tromjesečne turističke sezone
Neke stranke, poput koalicije Stranke s imenom i prezimenom rješenje vide u drastičnom smanjenju nameta tvrtkama nakon čega će strani investitori stajati u repu kako bi otvorili tvornicu u Hrvatskoj. Nameti jesu veliki, ali nije Hrvatska jedina koja se trudi nižim, a onda još nižim porezima privući ulagače. Više stranaka se nada i kako će upravo ova kriza s koronavirusom navesti koncerne da vrate pogone u Europu. Tu će se možda doista nešto dogoditi, ali ne treba smetnuti s uma niti zašto su mnoge tvrtke otvorile pogone u nekoj dalekoj zemlji: razlog nije bio samo jeftinija radna snaga, nego i manji troškovi proizvodnje jer se tamo žmiri i na oba oka kad je riječ o zaštiti radnika ili zaštiti okoliša - tu ni Kina donedavno nije bila iznimka.
Obzirom da su barem kod pisanja programa stranke pozvale i osobe koje se ipak nešto razumiju u ekonomiju, mnoge konstatiraju žalosnu činjenicu: ne samo da više ne postoji neka hrvatska tvrtka koja bi imala značajniju ulogu na svjetskom tržištu, nego nema niti gospodarskog sektora u kojem bi ova zemlja bila prepoznata - s izuzetkom turizma i "cimer fraj"-ekonomije. No dok se čak i u dobrim turističkim sezonama treba pitati, koja to zemlja na svijetu može dobro živjeti čitavu godinu nakon možda tek tri mjeseca sezone prije svega u primorskoj regiji, u ovo doba korone je baš svima jasno kako je i ta hrvatska uzdanica veoma krhka ekonomska biljčica.
Kada je riječ o gospodarskim posljedicama pandemije naravno da su tu mišljenja oštro podijeljena: premijer Plenković tvrdi kako je učinjeno mnogo i kako su spašene stotine tisuća radnih mjesta, oporba misli drugačije. No u jednom postoji sloga: spas bi trebali biti fondovi potpore Europske unije. Na njih se pozivaju i "domoljubne" stranke makar u istom dahu najavljuju i protekcionističke mjere - ne na kraju hrvatskoj poljoprivredi - kakve će jedva biti po ukusu Bruxellesa.
No čak i ako se sad ne upuštamo u razmišljanje što bi značila ta težnja "samodostatnosti" na primjer Domovinskog pokreta (Hoće li Hrvatska uzgajati i ananase? Proizvoditi Mercedese?), ostaje i činjenica kako već tradicionalno Hrvatska uopće ne uspijeva ubrati golemi dio europskih iznosa koji joj je čak i odobren, najčešće zbog isto tako kronične netransparentnosti - ili jednostavno nesposobnosti.
Pad hrvatskog BDP-a
Konkretne ideje su rijetke, a kod HDZ-a ionako prevladava samohvala o već postignutom, a ne što bi se još učinilo. A makar se stranke pozivaju na "buđenje" (Most) ili "restart", i kod oporbe je više snova nego zbilje: socijaldemokrati žele reindustrijalizaciju, ali održivu i ekološku. Domovinski pokret se sjetio kako bi bilo dobro unaprijediti i domaću industriju oružja. Teško da bi samo to pokrilo isto tako kroničan vanjskotrgovinski deficit kojeg se samo neke stranke uopće sjete spomenuti, ali u tom slučaju ipak može biti simpatičnija inicijativa SDP-a za legalizaciju marihuane.
No tu uvijek ostaje osnovni problem: čak i premijer Plenković za ovu godinu najavljuje pad BDP-a Hrvatske za 9,4% - a i to će biti samo ako se kriza zbog koronavirusa brzo riješi, što se ne čini baš tako izvjesno. Kako onda do viših plaća i mirovina gdje čitav niz stranaka čak navodi i konkretne iznose koje bi trebali dobivati svi zaposlenici?
Kod mirovina socijaldemokrati i njihova Restart koalicija očijuka dublje posegnuti u proračun ("Švicarski model"), ali odakle da se uopće napuni proračun - kad se obećavaju i niži porezi? Doista neželjeni konjunkturni program je ispao i nedavni potres u Zagrebu: majstori su traženi na svim stranama i lako će zaraditi i više nego kad bi radili u Njemačkoj. Ali mnogi su već odavno otišli i nemaju namjeru vratiti se.
Uvođenje eura
Ali što s ostalim građanima? Barem kad je riječ o stranačkim programima, posve je očito kako se isto tako već tradicionalno hrvatski političari manje bave mišlju jednog Keynesa ili liberalizmom Friedmana, nego se čvrsto drže Krleže: "Nigdar ni bilo da ni nekak bilo" i nesmetano tumaraju iz jedne nevolje u drugu. To se posve očito vidi i u raspravi u spomenutoj emisiji o tome, treba li Hrvatska uvesti euro: makar su svi gosti bili protiv uvođenja zajedničke valute osim Tomislava Ćorića iz HDZ-a, jedva da je tko i shvatio što znači kad se počeo hvaliti kako će Hrvatska već u srpnju ući u ono što on zove "čekaonicom" eura i prihvatiti ERM 2.
Političarima bi bilo zgodno da uopće znaju što je Exchange Rate Mechanism II: to nije nikakva "čekaonica" nego zapravo posljednja fiskalna odluka neke članice kojom se praktično nepovratno fiksira mjenjački tečaj prema euru. Drugim riječima, Hrvatska tako više ne bi imala nikakvih mogućih prednosti što nema euro - kako bi eventualno malo spuštala ili dizala vrijednost nacionalne valute i tako potakla izvoz ili smanjila uvoz. Ali ne bi imala ni koristi od toga da ima zajedničku valutu.
Koliko je već i to pametno - ostavit ćemo biračima da odluče.