Tekstilna industrija u Srbiji: u predvorju Bangladeša

Niske plaće, neplaćeni sati, zagušljive proizvodne hale, bahati šefovi, a odmor i bolovanje kao luksuz – takvi su uvjeti u tekstilnoj industriji i industriji obuće u Srbiji. S druge strane tu je država koja širokom rukom subvencionira strane investitore, a žmiri na kršenja radničkih prava, piše u analizi Clean Clothes Campaigna (CCC), ugledne međunarodne organizacije koja se bori za bolje uvjete rada u tekstilnoj branši širom svijeta.

U proizvodnji odjeće i obuće u Srbiji radi oko 100.000 radnika, procjenjuju istraživači, uz napomenu da čak polovica od toga broja radi na crno. „Za to je primjer Novi Pazar. Tamo postoji značajna proizvodnja jeansa koja radnu snagu upošljava u velikoj mjeri neformalno", navode autori analize Bojana Tamindžija, Bettina Musiolek i Stefan Aleksić.

Uvoz sirovina, izvoz odjeće

Čak 80 posto proizvodnje se izvozi, što na prvi pogled izgleda kao fantastičan podatak. Više od 37 posto izvoza ide u Italiju, 13 posto u Njemačku, blizu 10 posto u Rusiju. No autori opisuju u čemu je stvar: takozvani sustav Outward Processing Trade – koji EU ne samo da tolerira već i potiče – podrazumijeva izvoz sirovina i poluproizvoda u zemlje poput Srbije gdje je završna obrada jeftina, nakon čega se gotovi proizvodi ponovo odatle uvoze.

Primat Italije oslikava se i u nazočnosti velikog broja talijanskih kompanija u Srbiji od kojih su najpoznatije GEOX, Benetton i Calzedonia. Ukazuje se i na veliki broj manjih tvrtki koje proizvode za velike, a u kojima su uvjeti rada još teži. Tako krajnji kupci u, recimo, Italiji robu dobivaju povoljno.

„Usljed visoke ovisnosti od takvih narudžaba, visoke ranjivosti i niske profitabilnosti, [takav sustav] na kraju vodi u slijepu ulicu za nacionalni sektor, poduzetnike i – najvažnije – radnike koji plaćaju cijenu", navodi se u analizi. Rezultat je da je Srbija iz uspostavljenoga gospodarstva i društva – misli se na vrijeme industrijski jake Jugoslavije – nazadovala u ovisnu ekonomiju u „razvoju" u kojoj se većina populacije bori da spoji kraj s krajem.

„U pitanju je proizvodnja koja dodaje jako malo vrijednosti u jedan proizvod. Uvoze se sirovine ili polusirovine, u to se ulaže jedino rad, pa se vraća i prodaje u zemlji podrijetla. Kapital koji ostaje u Srbiji je samo u vidu plaća", kaže za DW Stefan Aleksić, jedan od autora.

A kolike su te plaće?

Prosječne plaće su tek nešto više od minimalne – 218 eura u tekstilnoj industriji, odnosno 227 eura u proizvodnji obuće i kožne galanterije. To je, ističe se u analizi, manje čak i od minimalne potrošačke korpe koju definira Ministarstvo trgovine, a daleko manje od 652 eura – toliko bi, prema procjeni radnika koje su autori intervjuirali, četveročlanoj obitelji bilo nužno za život u Srbiji.

Autori su između lipnja i rujna razgovarali s 48 radnika koji su odreda tražili da im se ne otkrivaju imena u strahu da ne izgube posao. Jedan od izdvojenih primjera je Technic Development iz Vranja koji pripada GEOX-u.

Tamošnji radnici su navodili da ih menadžeri i supervizori šikaniraju, drže u konstantnom strahu od otkaza ili premještaja, da je čak i odlazak do zahoda škakljivo pitanje. Prema tvrdnjama radnika, tijekom dva vrela tjedna prošlog ljeta kolabiralo je najmanje dvadeset osoba, a u nekim slučajevima su nadređeni zabranjivali da se kontaktira hitnu pomoć. Zakon se, naveli su zaposleni, ne poštuje kada su u pitanju prekovremeni sati, rad na praznike, godišnji odmor ili bolovanje.

„Sve pobrojane neregularnosti predstavljaju direktno kršenje domaćeg zakona o radu i međunarodnih zakona o ljudskim pravima. Ipak, odsustvo sankcija za kompanije ukazuje da nadležni, poput Inspekcije rada, žmire pred ovim prijestupima", navodi se u analizi CCC-a.

U korist svoje štete

„Srbija ne samo da nudi jeftinu radnu snagu zbog niske minimalne plaće, već je to i zemlja čija Vlada osigurava velikodušne financijske pogodnosti za strane investitore", piše dalje. Direktne subvencije za svakog zaposlenog, jeftino ili besplatno zemljište, prateća infrastruktura, oslobađanje od poreza su samo neki od poklona za krupni kapital.

„Iz državnog budžeta se zapravo financira ostanak na nekoj vrsti ekonomskog dna", kaže Aleksić za DW. „Problem je što živimo okruženi također siromašnim državama koje se sve bore za komadić istog kapitala i nastaje natjecanje država u tome tko će kapitalu ponuditi bolje i jeftinije uvjete za reprodukciju." To je ono što se naziva utrkom prema dnu.

Svoju pozornost CCC obično usmjerava na zemlje poput Bangladeša, no najnovija serija analiza se uz podršku njemačke zaklade „Rosa Luxemburg" posvećuje Srbiji, Ukrajini i Mađarskoj. DW je imao uvid u dokumente prije službenog predstavljanja koje je zakazano za četvrtak popodne u Berlinu. Cijelu analizu (na engleskom) možete preuzeti ispod teksta u pdf-formatu.