Libija tone u kaos i anarhiju

Fatima Tayar, čiji je sin poginuo tijekom revolucije je ljuta. „Zašta su ginuli naši sinovi? Osim zastave i nacionalne himne nije se ništa promijenilo“, kaže Fatima. Wafia Qiantri ima samo još desetogodišnjeg sina. Petoricu njegove starije braće su vladine trupe odvele 2011. godine. Ona se nada da su i dalje živi i da se nalaze u zatvoru s druge strane granice.

Žrtve Gadafijevog režima, borci u tijeku revolucije i ratni izbjeglice smatraju da ih je demokratski izabrana vlada izdala. Zahtjevi za većom pravdom nailaze na surovu stvarnost u kojoj su na odlučujućim mjestima osobe iz starog režima koje samo usporavaju sudske procese. Borba za vlast koju je izazvala revolucija je podijelila zemlju. Mišljenja o Gadafiju su različita.

Crno-bijeli pogledi

Najveći broj stanovnika je pesimističan. Mladi nastavljaju živjeti. Međutim, i oni nose dio tereta. 27-godišnji Mahmud je socijalni radnik. On smatra da je odgojni sistem glavni razlog što kod mladih nedostaje životnih ciljeva i koncepta o budućnosti. On misli da staromodne obrazovne metode i manipulacije dovode do neznanja. “Trebali smo početi od nule. Iako su zamijenjeni nastavni materijali za povijest i sociologiju, crno-bijela razmišljanja su ostala”, kaže Mahmud.

Nesporazumi se danas u Libiji češće rješavaju oružjem nego riječima. Članstvo u naoružanim milicijama mladima daje osjećaj da su priznati. Zbog nedostatka posla, mnogi se ne žele vratiti u civilni život. Primirja postignuta u sukobima različitih plemena su u nekoliko mjesta prekršena jer stariji predstavnici tih plemena nemaju kontrolu nad mladim. Policija je nemoćna, tako da naoružane grupe zavode “red i mir”.

Pravosuđe još uvijek ne funkcionira

19. rujna je počeo sudski proces protiv 37 bivših članova vlade, među kojima su Gadafijev sin Saif al-Islam i bivši šef tajne službe Abdullah Senussi. Ovaj proces se smatra važnom dionicom u suočavanju s prošlošću. Poruka je da bez pravde nema ni mira. Pred Libijcima su važni zadaci koje treba odmah riješiti.

„Što nam znači sud za ratne zločine, kada se zločini čine svakodnevno?“, pita Hamed koji kaže da je kao čuvar hotela Rixos u Tripoliju osobno doživio otmicu.

Od početka revolucije je u Bengaziju počinjeno preko 70 političkih ubojstava. Vlada trenutačno nije u stanju goniti počinitelje i štiti svjedoke.

Libijski premijer Ali Zeiden, pritisnut sa svih strana, nedavno je najavio nacionalni mirovni proces u koji bi trebale biti uključene sve interesne skupine i koji bi trebao iznjedriti načelni sporazum u zemlji. Mnogi sumnjaju u uspjeh nejasno sročenog projekta. Neki ipak kažu da je “očekivani mir vrijedan truda”.