Atomska bomba i jamstvo za opstanak diktatora

Na početku svog drugog mandata, američki predsjednik Obama je bio skromnijih ambicija i najavio je tek novu rundu smanjivanja nuklearnog arsenala bivših sukobljenih velesila, Sjedinjenih Američkih Država i Rusije. Ali samo nekoliko sati nakon govora američkog predsjednika, Sjeverna Koreja je izvela svoj treći atomski pokus - i jasno pokazala kako je realnost naše planete daleko od snova bez najstrašnijeg oružja.

Anette Schaper iz Zaklade za istraživanje mira i sukoba pokrajine Hessen ipak upozorava kako smo možda previše pesimistični: "Imamo nekoliko problematičnih zemalja i to su osobito Sjeverna Koreja, Iran i još nekoliko. Ali u naporu za atomsko razoružanje je i mnogo toga postignuto i to se prečesto zaboravlja. U prošlosti je bilo mnogo više takvih problematičnih zemalja."

Manje je i oružja i ambicija

Doista, još krajem osamdesetih je čitav niz zemalja težilo stvoriti vlastiti arsenal nuklearnog oružja. Zemlje poput Argentine i Brazila nisu niti krile svoje ambicije i tek su koncem devedesetih godina prošlog stoljeća pristupile i potpisale sporazum o neširenju atomskog oružja.

Južnoafrička Republika je sve do kraja aparthejda imala svoj atomski arsenal i 1991. ga je, uz pomoć SAD, pristala uništiti. Ali bilo je još mnogo drugih zemalja koje su težile atomskom oružju, kao što su Egipat, Libija, Australija, Tajvan, čak i Švicarska... Gotovo je javna tajna bila i kako je Titova Jugoslavija još sredinom pedesetih razmišljala o vlastitoj atomskoj bombi.

Ipak, najveći uspjeh je ono što se desilo sa nuklearnim arsenalima Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza - odnosno Rusije. Te dvije zemlje još uvijek imaju oko 90% od svog atomskog oružja naše planete, ali to nije niti djelić onoga što su nekad imali. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća je u obje zemlje, po grubim procjenama, bilo oko 60 tisuća nuklearnih bojevih glava. U slučaju sukoba je to značilo da možda samo maleni dijelovi južne hemisfere naše planete ne bi bili pretvoreni u radioaktivnu pustinju. Ali niti tamo ne bi preživio nitko i ništa - zbog radioaktivne prašine koja bi izazvala ledeno doba.

Do "nule" je još veoma daleko

Broj nuklearnih bojevih glava je još uvijek dovoljan da se uništi život na našoj planeti, ali je on u međuvremenu mnogo manji. Prema podacima Stockholm International Peace Research Institutes, prošle godine su SAD imale još 2150 upotrebljivih atomskih nuklearnih oružja, a Rusija oko 1800. U travnju 2010. su se složile oko novog sporazuma o smanjivanju kako bi do 2018. svaka od ove dvije zemlje imale još 1550 atomskih bojevih glava.

Čak niti to ne mora biti kraj, objašnjava Herbert Maier, politolog na sveučilištu u Regensburgu i dodaje kako se upravo razgovara o granici od 1000 "atomskih bombi" sa svake strane. "Ako to promatramo u povijesnom kontekstu, onda možemo itekako biti zadovoljni. Ali ako govorimo o potpunom razoružanju, o 'nuklearnoj nuli', onda tu ima još veoma mnogo posla", kaže on.

Osim "službenih" atomskih sila SAD, Rusije, Velike Britanije, Francuske i Kine, takvo oružje posjeduje i Indija i politički ne tako stabilni Pakistan - da sad ne spominjemo Sjevernu Koreju. I Izrael ima takvo oružje, točnije rekavši; izraelska vlada njegov posjed do sada nije nikada niti potvrdila, niti zanijekala.

Ali  "neslužbene" atomske sile nisu potpisale nikakav sporazum o razoružanju i jedva da ih se može natjerati na takav korak. Još je razmjerno najjednostavnije u starim ratnim protivnicima, Indiji i Pakistanu gdje bi svakako bilo najvažnije da te dvije zemlje, bilateralno dogovore razoružanje. No treba podsjetiti kako je Indija - i opet oko Kašmira, rat vodila i s Kinom, tako da bi i to morao biti projekt koji bi morao zahvatiti čitavo područje Azije.

Bomba služi samo - dok se ne upotrijebi

No do takvog koraka je daleko - jer izgleda kako je i namjena atomskog oružja drugačija. Isprva - i u jedina dva slučaja kad je atomsko oružje bilo upotrijebljeno protiv Japana u Drugom svjetskom ratu, njegova svrha je bila masovno uništavanje područja zemlje s kojom se vodi rat.

Michael Paul, stručnjak za naoružavanje Zaklade za znanost i politiku u Berlinu, ističe kako je glavna svrha danas nešto sasvim drugo: "To je neka vrsta nacionalnog legitimiteta dotičnog režima i pitanje ugleda u tamošnjem stanovništvu da se ponosno može reći; sad smo i mi atomska sila." Ali osobito kada je riječ o Sjevernoj Koreji, profesor ukazuje da se tu radi "o sigurnosti za taj režim, odnosno o garanciji SAD da neće raditi na tome da obori režim u Sjevernoj Koreji."

Taj motiv je svakako važan i Iranu, ali na Bliskom istoku je dodatni problem i međusobna konkurencija više zemalja, objašnjava profesor Maier: "Turska, Saudijska Arabija i Egipat, svi oni ili teže sami postati dominantna sila Bliskog i Srednjeg istoka, ili barem teže tome da spriječe Iran da to postane. Tu se onda radi prvo spriječiti Iran stvoriti svoje oružje, ali onda i druge zemlje, kako bi se spriječio domino-učinak."

Sve u svemu, do svijeta bez atomskog oružja je još dug put. Toga je bio svjestan i američki predsjednik Obama kad je govorio o svom snu, jer je i dodao: "Ja nisam naivan. Taj cilj se neće postići brzo - i vjerojatno ne za mog života."