Libija godinu dana nakon Gadafija

Moamer el Gadafi se posljednjih godina svog života volio predstavljati kao prijatelj Zapada, posebice Francuske. Državnike iz čitavog svijeta "pustinjski vođa" primao je u svom šatoru. Činilo se kao da je pod stare dana libijski vođa omekšao. No prijatelja ili saveznika Gadafi nije imao već godinama. Nepovjerenje ostatka svijeta prema "vođi revolucije" koji je tijekom svoje političke karijere podržavao terorističke organizacije, mučki se obračunavao s političkim protivnicima i svako malo mijenjao stavove, jednostavno je bilo preduboko. Kap koja je prelila čašu bilo je otvoreno neprijateljstvo Gadafijevog režima prema vlastitom narodu. Stoga ni ne čudi činjenica da u VIjeću sigurnosti Ujedinjenih naroda na proljeće 2011. nije bilo niti jednoga glasa koji bi se usprotivio vojnoj akciji NATO-saveza. Ova odluka označila je početak kraja vladavine Moamera Gadafija. No negativne posljedice višedesetljetne diktature osjećaju se i danas.

Težak zadatak 

Libija je pored Gadafija održavala funkciju premijera vlade i predsjednika države, no sva moć se od najkasnije 1979. nalazila u rukama samoproglašenog "vođe revolucije". Političke stranke ionako nisu bile dozvoljene, svaki pokušaj isticanje neke vrste oporbe je gušen nasiljem. Iz straha od pojavljivanja nekoga tko bi mu se mogao suprotstaviti Gadafi je vodio politiku potpunog zapostavljanja pojedinih dijelova zemlje uskraćujući potrebnu infrastrukturu. Tako je trebalo biti spriječeno da se stvaraju centri moći koji bi se jednog dana mogli okrenuti protiv "vođe revolucije". Čak je i sama vojska trpjela od takve politike. Sada je na samim Libijcima da ispočetka izgrade ne samo infrastrukturu nego formiraju i nove političke strukture u zemlji. No taj zadatak se pokazao težim nego što se očekivalo. "Vrlo je velik izazov od nule izgraditi kompletnu državnu upravu, sigurnosni i vojni aparat", smatra Günter Meyer, profesor za ekonomsku geografiju i voditelj Centra za istraživanje arapskog svijeta.  Novi poredak u zemlji je posljednjih mjeseci prouzročio i brojne sukobe i svađe jer struktura libijskoga stanovništva nije homogena tako da su srazovi različitih interesa unaprijed programirani.

Povijesno utemeljena razjedinjenost

Razjedinjenost Libije ima povijesne korijene. Prije nego što je Gadafi uz pomoć vojske 1969. došao na vlast, zemlja je bila podijeljena na tri samostalne regije s vlastitim interesima: Cireniaiku, Fesani i Tripolitaniju. Prije toga je zemljom na feudalan način vladao kralj Idriz. I danas je mnogim Libijcima povezanost sa svojim gradom i plemenom važnija nego privrženost centraliziranoj državi. To možda treba povezivati s činjenicom da mnogi Libijci imaju loša iskustva sa središnjom vlašću. Tako je Gadafi sve prihode od nafte koncentrirao u glavnom gradu Tripoliju a koristi je najviše imala njegova rodna oblast Sirte. Stoga ni ne čudi da je pobuna protiv Gadafija započela u najzapostavljenijoj regiji Cirenaiki s glavnim gradom Bengazijem. 

Milicije bez kontrole

U međuvremenu u ovoj pokrajini, koja je bogata naftom, vlada snažan separatistički pokret. Središnja vlast još uvijek ne raspolaže funkcionirajućim vojnim vodstvom nego više manje ovisi o raspoloženju lokalnih milicija koje su strogo klanovski strukturirane. Dodatni sigurnosni problem u zemlji je taj da se ove milicije često bore jedna protiv druge. Situacija je posebice osjetljiva u bivšim uporištima Gadafijevog režima, oblastima Sirte i Bani Valid koje sve češće središnjim vlastima otkazuju poslušnost. Uza sve to na scenu sve izraženije stupaju i islamističke skupine koje koriste slabosti središnjih vlasti. No fundamentalni islam je većini Libijaca stran. Isto tako je Libijce teško pridobiti za širenje mržnje naspram Zapada. Radikalni vehabije nisu u ovoj zemlji, unatoč početnim bojaznima, uhvatili dublje korijene.

No usprkos smanjenoj opasnosti od islamističke radikalizacije, i godinu dana nakon Gadafijeve smrti i povijesne cezure, pred zemljom je nesigurna budućnost. Na putu prema sređivanju stanja u zemlji stoje prije svega zločini počinjeni nakon pada Gadafijevog režima. Vlasti još nisu ni započele s procesuiranjem ovih događaja bez čega međutim neće biti moguće ostvariti ono što je predvodnicima revolucije i bio cilj a to je uvođenje demokracije i pravne države.