Kultura prosvjedovanja njemačkih katolika

Prošle se nedjelje u njemačkom gradu Limburgu dogodilo nešto još nečuveno. Sat na katedrali su kritičari limburškog biskupa Franza-Petera Tabartz-van Elsta tako namjestili, da je u podne otkucao trinaest puta. To je trebalo biti upozorenje crkvenim velikodostojnicima. Pred katedralom je istovremeno prosvjedovala skupina katolika protiv biskupa koji se upravo nalazi u središtu pozornosti zbog netransparentnog financiranja gradnje novog biskupskog sjedišta, a koje stoji više od 30 milijuna eura. "Misli se, mi smo šutljive ovce koje sve trpe, a nedjeljom onda idu u crkvu i na sve kimaju glavama. To nije tako. Zbog toga smo prosvjedovali na trgu pred katedralom u Limburgu", kaže Joachim Schaefer, pastoralni referent iz katoličke zajednice u Wetzlaru, mjestu koje se nalazi nešto sjevernije od Frankfurta.

Konzervativni korak unazad

Kritika međutim nije bila upućena samo na račun biskupova ponašanja nego i Katoličke crkve uopće. "Ne postoji demokratska kultura, nema kulture sučeljavanja." U razgovoru za Deutsche Welle Schaefer je rekao da je sedamdesetih godina prošlog stoljeća vladalo 'raspoloženje pred promjene'. "Ali sada vidimo da je Crkva otišla nekoliko koraka natrag umjesto naprijed." Nakon Drugog vatikanskog koncila, krajem šezdesetih godina, došlo je do liberalizacije koja je bila prilično raširena. No ona je u Limburgu, posebno zbog djelovanja biskupa Tebartz-van Elsta ponovno otišla par koraka natrag, kaže Schaefer. Biskup je, navodno u znak lojalnosti konzervativnom papi Benediktu XVI. liberalnu biskupiju Limburg, korak po korak pokušao 'očistiti', kaže on. "Najbolji primjer za to je liturgija", objašnjava Schaefer. U vrijeme prethodnika biskupa Tebartz-van Elsta, stalni zaposlenici crkve smjeli su držati propovijedi te preuzimati dušobrižničke zadatke. Razvedeni i po drugi put vjenčani katolici smjeli su se pričestiti. Ali, kad je Tebartz-van Elst imenovan za biskupa, samo su svećenici smjeli propovijedati i biti dušobrižnici. A ponovno vjenčani katolici ili evangelici nisu smjeli primati pričest.

Financijski skandal je bila kap koja je prelila čašu

Već na početku mandata novog limburškog biskupa 2008., prosvjedovali su mnogi članovi crkvene zajednice, svećenici i crkveni zaposlenici. Tebartz-van Elst je zavladao oštrom rukom, slao je opomene i otpustio mnoge neugodne kritičare. Na kraju je u ljeto 2013. 4000 kršćana skupilo potpise i zatražilo da se posveti više pozornosti potrebama vjernika. Za referenticu kritičnog crkvenog pokreta "Mi smo Crkva" Annegret Laakmann, ubrzo nakon što su u javnosti postali poznati visoki troškovi izgradnje nove zgrade biskupije, dostignut je negativni vrhunac razdoblja vladavine biskupa Tebartz-van Elsta. "Mislim da je to bila kap koja je prelila čašu. Još uvijek nije skroz jasno tko je znao koliko to košta, kakav sustav veza i poznanstava vlada u biskupiji, tko je to sve pokrivao i zbog čega Rim nije ništa poduzeo?"

Prosvjed odozdo ima tradiciju

Prosvjedi protiv katoličkih dogmi i mjera, procjenjuje Annegret Laakmann, imaju u Njemačkoj dugu tradiciju. Krajem šezdesetih, započela je velika društvena mobilizacija, posebno nakon što je papa Pavao VI. zabranio korištenje kontracepcijskih sredstva. Ustanovljene su razne skupine laika, ali i svećenika i teologa, koje su se zauzimale za reformirani katolicizam. Istovremeno, priča Annegret Laakmann, iz Rima su raznim uredbama stizali protuudarci. 1995. je ipak, na poticaj jednog austrijskog pokreta, 1,5 milijun od ukupno 24 milijuna njemačkih katolika potpisalo "Zahtjev crkvenog puka". Vjernici su tražili: ukidanje obveze celibata za katoličke svećenike, manje hijerarhije i manje moći za biskupe. Osim toga, kritičari su tražili da se prizna individualna seksualnost.

Reforme se traže u cijelom svijetu

U zadnje vrijeme ustanovljen je velik broj manjih katoličkih skupina, među njima i inicijativa "Ekumena 2017", čiji je cilj zajednička njemačka crkva koju bi činili evangelički i katolički kršćani. Katolika koji se zalažu za reforme, nema samo u Njemačkoj, ističe Laakmann. "Oni su jako zastupljeni u SAD-u. Tamo su osnovane vrlo različite skupine, nakon što su 2002. otkriveni slučajevi seksualnog iskorištavanja koje su provodili svećenici." I u Južnoj Africi, Velikoj Britaniji, a posebno u Irskoj postoje jaki reformatorski pokreti katoličkih kršćana, baš kao i u Poljskoj, Češkoj, Indiji, Australiji. Čak i u navodno pobožnoj Južnoj Americi ima puno katolika koji se ne slažu sa službenom linijom Vatikana. Uz to, mnoge kršćanske zajednice tamo vode nezaređeni laici. O njihovom se otporu konzervativnim strukturama tek samo malo zna vani, objašnjava Laakmann i prisjeća se pritom razgovora s voditeljicom jedne južnoameričke zajednice: "Rekla mi je: 'Ono što mi tu radimo, biskup uopće ne može kontrolirati. Za to je previše daleko od nas.'"