Kovačević: Naša zemlja možda šalje ljude u smrt

DW: Gospodine Kovačeviću, u tekstu na portalu Peščanika pišete da se svakodnevno na aerodromu „Nikola Tesla“ u Beogradu desetine ljudi drži u pritvoru, bez telefona i mogućnosti da se ikome jave. Pišete da uglavnom dolaze iz Burundija, ali im se ne dozvoljava da traže azil već ih se brzinski deportira. Otkud znate sve to?

Nikola Kovačević: Samo u ovom trenutku sam u kontaktu s nekoliko ljudi koji su vraćeni, pa su sada u Istanbulu ili Adis Abebi, a neki mi se ne javljaju, jer su vjerojatno poslani u Bujumburu (najveći grad Burundija, gdje je i zloglasni zatvor, nap. aut). Oni kojima uspijem pomoći da ipak uđu u Srbiju i pokrenu postupak azila, također prenose svjedočenja o pritvoru na beogradskom aerodromu.

Poznato je da je Srbija sredinom 2018. uvela bezvizni režim za građane Burundija, nakon što je ta zemlja povukla priznanje Kosova. Od tada u Beograd svakodnevno stiže veliki broj ljudi iz te zemlje, i turisti, ljudi u potrazi za boljim životom, ali i oni koji imaju ozbiljne političke probleme – jer su pripadnici manjinskog naroda Tutsi ili su članovi oporbenih stranaka.

DW: Dakle, oni dođu u namjeri da potraže zaštitu od progona, a završe u nekakvom pritvoru na aerodromu?

Kovačević: Da, osobno sam više puta bio u tom pritvoru, i sa Zaštitnikom građana. Tvrdim dakle da postaja Granične policije Beograd značajnom broju ljudi negira pravo da traže azil.

DW: U kakvim su uvjetima oni tamo smješteni?

Kovačević: Na kraju terminala postoji prostorija u koju se smještaju ljudi koji navodno po Zakonu o strancima ne ispunjavaju uvjete da uđu u Srbiju. Tu može zaglaviti recimo neki pandan Novaka Đokovića ako ne bi imao medicinske papire, može i neki Turčin koji nema dovoljno novca za boravak u Srbiji, a može i izbjeglica iz Burundija koji priča francuski ili kirundi, jezike koje ne zna nijedan od graničnih policajaca.

Takvu izbjeglicu pod izgovorom da recimo nema dovoljno novca ili rezerviran hotelski smještaj strpaju u tu prostoriju i drže ga tamo dok se ne otvori slobodno mjesto na letu avio-kompanije kojom je došao. O trošku te kompanije se osoba vraća tamo odakle je stigla.

DW: Hoćete reći da ih i ne saslušaju, iako traže azil, čak i ako ih deportacija može koštati glave?

Kovačević: Tako je. Odluka o odbijanju ulaska se donosi u arbitrarnom i automatskom postupku.

DW: Kao što je u prvi mah urađeno s Đokovićem u Melbourneu?

Kovačević: Ne, u Melbourneu postoji zapisnik razgovora službenika s došljakom. Skakao bih od sreće kad bih vidio zapisnik razgovora srpske granične policije s izbjeglicom iz Burundija, Afganistana ili Sirije. Tako bi postojao pisani trag. Jer nitko od nas ne može pristupiti tranzitnoj zoni osim ako nam se osoba osobno ne obrati i ne zatraži našu odvjetničku pomoć. A kako da to uradi kad im uzmu mobilne telefone?!

Ta igrarija traje predugo. Ovim se bavim od 2013. kada smo preko Europskog suda za ljudska prava prvi put izvukli nekog iz tog pritvora. To je bio jedan iranski politički aktivist, jako poznata osoba. Iduće godine smo izvukli somalskog novinara koji je pobjegao od paravojske Al Šabab, a danas je ugledni bloger u Njemačkoj. Kasnije su jednog Iranca držali tamo trideset dana, kao Toma Hanksa u filmu „Terminal“. Taj slučaj protiv Srbije će ove godine biti razmatran pred Europskim sudom, i ja zastupam tog Iranca.

DW: Zašto u tako malo slučajeva odvjetnici uspiju pružiti ljudima pomoć, dok ostali bivaju deportirani?

Kovačević: Uvijek im uspijem pomoći ako mi se oni nekako uspiju javiti na vrijeme. Pod uvjetom da nije vikend ili petak popodne – inače imam na raspolaganju Europski sud za ljudska prava. Ako me granična policija ignorira, onda se Europski sud hitno javi i naredi Srbiji da neku osobu ne deportira bez postupka azila.

Ali kad su zarobljeni u tranzitnoj zoni, pa ja preko nekog njihovog rođaka saznam da su tamo već tri ili četiri dana, onda kreće utrka s vremenom. Ako dobijem informaciju kasno popodne ili uvečer, molim Boga da ih ne vrate do jutra, dok moji zahtjevi ne stignu tamo gdje treba. Jer, uglavnom su deportacije preko noći.

DW: Znači da Srbija sustavno krši Ženevsku konvenciju?

Kovačević: Srbija sustavno zanemaruje prava ljudi kojima je odbijen ulazak u zemlju – bili oni izbjeglice, studenti ili turisti. Onog trenutka kada ih policija smjesti u tu zabačenu prostoriju na aerodromu, oni su lišeni slobode. A kada si lišen slobode, imaš pravo na odvjetnika, na to da obavijestiš treću osobu, i na liječnički pregled. Srbija sustavno negira da su ti ljudi lišeni slobode.

Neki policajci s kojima pričam čak tvrde da ti ljudi nisu njihova nadležnost, nego nadležnost aerodroma, to jest francuske kompanije Vinci koja njime upravlja. Na to ih pitam tko će me uhapsiti ako ubijem nekog u tranzitnoj zoni? Policija ili aerodromsko osiguranje?

Kad bi ljude dakle počeli tretirati kao osobe lišene slobode, automatski bih im kao pravni zastupnik mogao prići. Pa onda se recimo seljak iz Burundija kojem kod kuće prijeti smrt, a govori samo lokalni jezik, ne bi morao sam dovijati kako da objasni zašto je u Beogradu. A podrazumijeva se da ni ja ne bih intervenirao za ljude za koje nema razloga da budu u postupku azila.

DW: Čini li Vam se da je to politička odluka, da se sve rješava po kratkom postupku?

Kovačević: Više mi se čini da je relikt prošlosti koji postoji desetljećima, a za koji polako saznajemo u posljednjih deset godina. Do danas imamo i preporuke specijalnog izvjestitelja UN-a za pitanja mučenja, koji je opominjao Srbiju.

S obzirom na sve to, mora postojati neka vrsta političke odluke, inače bi netko naredio zapovjedniku stanice Granične policije da ne postupa tako s ljudima. Ne tvrdim da je u ovo upetljana visoka politika, ali odgovorno tvrdim da postoji sustavni problem koji nekog može poslati u smrt ili na mučilište.

DW: Vaš angažman i priče tih ljudi objavljivane su u medijima. DW je pisao o slučaju Kurda Cevdeta Ayaza koji je izručen Turskoj, ili o presudi Ustavnog suda Srbije koji je osudio državu što je ilegalno protjerala izbjeglice u Bugarsku. Pa ipak, to kao da većinu medija i javnost malo zanima.

Kovačević: Svake godine Beogradski centar za ljudska prava objavljuje izvještaje. O situaciji na aerodromu sam pisao poseban izvještaj, predstavio ga pred UN-ovim Odborom protiv mučenja. Taj Odbor je opet poslao poruku Srbiji krajem prošle godine. Tema tu i tamo postoji u javnom prostoru, ali izgleda da javnost nije dovoljno zainteresirana.

Naša zemlja – svjesno ili nesvjesno, iz neznanja ili bezobrazluka, zbog politike ili mimo nje – dovodi ljude u situaciju da izgube život. Duboko vjerujem da većina ljudi u Srbiji to ne želi, ali isto vjerujem da ih zapravo ne zanima.

DW: Nije li to stravično? Ipak, vidimo ljude na ulicama jer ne žele da netko zbog rude litija izgubi kuću ili da mu bude zatrovana njiva. Ima dakle empatije, ali ima li je za ljude koji dolaze izdaleka?

Kovačević: I ja šetam na protestima protiv Rio Tinta, i primjećujem to što kažete. Ne bavim se samo slučajevima tražitelja azila, radim i na stotinjak slučajeva nestalih beba. Koga to zanima? Ponekad bude aktualno, bude medijske halabuke, pa se zaboravi. Isto je s ljudima koje zastupamo, a koji su dobili batine od policije na srpanjskim protestima.

U Srbiji nema velikog zanimanja za ljudska prava. Interesa ima kada priče imaju dozu dramatike, ili kad se povežu s nečim što nam je bliže – zato sam u tekstu uspoređivao slučaj ljudi iz Burundija i Novaka Đokovića. Veliki je nedostatak kulture ljudskih prava i poimanja da je to i čist zrak, i čista voda, to da odgajaš dijete kako misliš da treba, da te policija ne tuče niti da te vrati u zemlju gdje možeš stradati. Te teme nam postanu zanimljiva tek onda kada se dogode nama samima.

Nikola Kovačević je pravnik za ljudska prava s višegodišnjim iskustvom na tom području. Zastupao je skoro trideset posto svih ljudi koji su posljednjih godina dobili azil u Srbiji, zbog čega mu je prošle godine uručena nagrada „Nansen Refugee Award” za Europu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu