Kineski predsjednik Xi Jinping bi najradije odvojeno pregovarao sa svakom europskom vladom. Tako svakako može dobiti bolje uvjete za svoju zemlju. Umjesto toga je Xija u Francuskoj dočekala trojka: osim francuskog predsjednika Emmanuela Macrona tamo je bila i njemačka kancelarka Angela Merkel, a onda im se pridružio i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. Poruka Xiju je bila kako EU stoji zajedno kad je riječ o trgovačkim pitanjima.
Na žalost, to baš ne vrijedi za čitavu Uniju: Xi je u Pariz stigao iz Italije. Vlada u Rimu je kineskog predsjednika dočekala sa svim počastima i pristala sudjelovati u kineskom golemom infrastrukturnom projektu „Novi put svile". Italija je tako prva velika zapadna industrijska sila koja je krenula tim putem. Za talijanske tvrtke bi tu trebalo biti koristi, ali korist će biti kud i kamo veća za kineske tvrtke u Italiji. Iza toga stoji dugoročna strategija iza koje jasno stoji državni vrh u Pekingu: Kina želi stvoriti još jedno uporište na tlu Europe tako da će, na primjer, uložiti novac u talijanske luke Genovu i Trst.
Raste nepovjerenje
Sve više vlada u međuvremenu kritički gleda na kineske investicije u njihovim zemljama i to se ne odnosi samo na zapadne zemlje. Zabrinutost izaziva ne samo prevelika financijska ovisnost i gubitak tehnološke prednosti prodajom domaćih tvrtki Kinezima. Ako kineski telekomunikacijski koncern Huawei sudjeluje u izgradnji nove mreže mobilne telefonije 5G, stručnjaci za sigurnost upozoravaju kako Kina to može koristiti i za špijunažu. Zato su na primjer SAD, Australija i Novi Zeland isključili Huawei kao kandidata za svoju mrežu superbrzog interneta.
Merkel je kritizirala Italiju zbog njenog usamljenog koraka kad je na summitu EU prošlog tjedna izjavila kako bi bilo „bolje kad bi zajednički djelovali". Ali Njemačka je i sama godinama bila previše naivna prema namjerama Kine. I Njemačka je šutke prihvaćala činjenicu da Kinezi ni ne pomišljaju na to da Europljanima otvore svoje tržište u toj mjeri koliko je kineskim tvrtkama otvoreno tržište Europe.
Razlog šutnje Berlina je jednostavan: za izvoznu velesilu Njemačku je tržište Kine tako izuzetno važno da su se izbjegavale previše oštre riječi koje bi možda dovele do represalija. Ali raspoloženje se promijenilo – također i u Njemačkoj. Možda je odlučujuće zvono na uzbunu bilo 2016. kad su Kinezi preuzeli njemačku tvornicu industrijskih robota Kuka. Obratno: da neki stranci u Kini kupe tvrtku od tolike tehnološke i strateške važnosti – to bi bilo potpuno nezamislivo. Od onda ne samo njemačka vlada, nego i Europska komisija razmišlja kako da se Europa zaštiti od takve „rasprodaje" i kakvu ulogu pritom treba imati politika.
Kina teži hegemoniji
Pritom se ne radi o rušenju mostova prema Kini ili potpunom odbijanju inicijative „Put svile". Tu se u prvom redu radi o poštenim uvjetima i jednakom pristupu međusobnom tržištu.
Kad je Donald Trump došao u Bijelu kuću i najavio svoje načelo America first, Berlin i Pariz su bili presretni da se Kina ponudila kao spasitelj multilateralizma. Pritom Pekingu nije stalo do multilateralizma, nego prije svega do bilateralizma i na koncu, svoje hegemonije. Zanimljivo da je baš toliko nevoljeni Donald Trump pokazao kako se Kineze itekako može navesti na popuštanje. Niti jedna država Europe nema tu težinu da stvori toliki pritisak na Kinu, ali Europska unija kao cjelina – to da. Ona mora jedino djelovati kao jedinstveni blok. Zato je i zajednički nastup Macrona, Merkel i Junckera prema Xiju bio prava poruka koja se treba čuti.