Komentar: Tko profitira od sporazuma s Iranom?

Glavni profiter od ovoga sporazuma je bez dvojbe iranski narod. Takozvane "inteligentne sankcije" trebale su prije svega pogoditi vlastodršce u Iranu. Sankcije protiv izvoza nafte i plina trebale su dugoročno isušiti izvore novca islamske republike. I one su velikim dijelom ispunile svoj cilj. Ali te "inteligentne" sankcije su napravile puno više štete nego što je bilo planirano i na kraju je iranski narod bio taj koji je najviše patio pod njima.

Možda je pokoji Iranac iz nekakvog neobjašnjivog nacionalnog ponosa i bio za taj čudni iranski atomski program. Ali kada je čovjek gladan, onda mu, kao što je poznato, treba kruh, a ne "žuti kolač" (uranijev žuti kolač koji se koristi za dobivanje nuklearnog goriva, op. a.). Iranski narod želio je brzo ponovno izaći iz izolacije i nadao se da će se poboljšati gospodarska situacija u zemlji. U suspendiranju sankcija ili čak njihovom ukidanju vidio je mogućnost otvaranja prema Zapadu te je tražio više prava i više slobode. Pobjeda Hasana Rohanija na predsjedničkim izborima bio je produkt takvih težnji. Iranski narod nadao se "ženevskom čudu".

Sporazum u Ženevi - životno osiguranje za politički vrh Irana

U dobitnike spada i iranski režim. Sankcije su za njega značile zapravo smrt na rate. Teroristički napadi kao nedavno u Bejrutu, rast napetosti između vlade i etničkih i vjerskih manjina, na primjer na područjima na kojima žive Kurdi i Baluči, opće nezadovoljstvo naroda, tajno uplitanje susjednih država u unutarnje poslove Irana i ono najvažnije - opasnost od vojne intervencije: to su bili pravi razlozi zaokreta kursa službenog Teherana. Stoga se može konstatirati da postignuti sporazum u atomskom prijeporu znači bolje životno osiguranje političkog vodstva zemlje i mjenica za njegov ostanak na vlasti. Naravno, pod pretpostavkom da Rohani ispuni svoja izborna obećanja.

Sporazum s Iranom je bio važan i za SAD i ostale zapadne zemlje. Svijet si ne može priuštiti još jedan rat na Srednjem i Bliskom istoku. Budućnost Afganistana je nakon povlačenja stranih jedinica neizvjesna, islamisti su našli svoju novu domovinu u Pakistanu, sigurnosna situacija u Iraku je i dalje nestabilna, rat u Siriji se nastavlja, stablo Arapskog proljeća je dalo samo gorke plodove... Krenuti u novi rat na ovom području bilo bi ravno ludilu. Odlučno "ne" ratu je najrazumniji pokretač potrage za mirnim i diplomatskim rješenjem atomskog prijepora s Iranom.

Koga sporazum ne veseli?

Mnogi su, međutim, profitirali od tog prijepora, kao i od embarga protiv Irana. Jeftina nafta i jeftini plin, povoljna razmjena, isporuka rezervnih dijelova i trgovinskih dobara kao i devizna razmjena samo su neki od primjera za to. Turska, Rusija, Kina, Ujedinjeni Arapski Emirati, pa čak i Afganistan su očito znali iskoristiti trenutak. Te zemlje doduše nisu baš sretne zbog normaliziranja odnosa između "velike sotone" i "osovine zla", ali one ne žele ni rat u regiji. Ni Izraelu ne treba rat, već samo jamstva za njegovu sigurnost.

Postignuti sporazum je prvi korak ka okončanju atomskog prijepora s Iranom. Ali je istina i da on nije svemoćno rješenje za sve probleme. Naravno da se sada nitko ne može opušteno i bezbrižno nasloniti te prekriženih ruku čekati happy end s Iranom. Situacija je još uvijek vrlo napeta i približavanje Irana i Zapada ne izaziva baš kod svih oduševljenje. Ali tko je očekivao nešto drugo?