Komentar: Početak. Ni manje ni više.

Puno toga na ovoj izvanrednoj biskupskoj sinodi se može pohvaliti. Ona je sigurno bila najnapetija u posljednjih nekoliko desetljeća i najiskrenija. Na početku je kod nekih sudionika vladala prava euforija. Izvanredna - taj pojam ju dobro opisuje. Prošle su godine olovnog rimskog vremena, kad je već na početku biskupskog vijećanja većinom bilo jasno što će sve biti rečeno na kraju biskupskih opuštenih razgovora i osobito o čemu se ne bi trebalo govoriti. Ovaj put se diskutiralo kontroverzno i povremeno iznosilo osobna viđenja, tražilo se pravi put, prepiralo, a ipak je sačuvano jedinstvo.

To je već puno, prilično puno. Ne samo za Crkvu. To zna cijeniti svatko tko je proteklih godina u Njemačkoj doživio neki stranački kongres jedne od velikih stranaka - s njihovom sklonošću civilno-religijskoj inscenaciji kod koje je zapravo nedostajao samo tamjan, s propisanim jedinstvom, dramatičnim nedostatkom kulture i kompetentnosti za prijepore i već odavno unaprijed formuliranim završnim izjavama.

Da se sad u vatikanskoj sinodalnoj auli tako oprečno raspravljalo pokazuje da se u biti radi o nečemu bitnom. A rezultati završnog dokumenta pokazuju da je tu bilo i da će biti snažnih prijepora. U nekim stvarima delegati situaciju obitelji vide realnije nego što se to obično može čuti u rimskim dokumentima. Ali, upravo one dvije teme na koje s posebnom pozornošću gledaju reformski orijentirane snage, nisu dobile dvotrećinsku većinu (i to samo one): pitanje sakramenata za rastavljene koji su ponovo sklopili (civilni) brak i pitanje ophođenja s homoseksualnim osobama. Kod ovoga posljednjega se dobro može vidjeti napetost koja je vladala među sudionicima sinode. Neki od njih govore da su vrata Crkve naravno otvorena i homoseksualnim osobama, da nema diskriminacije, da su dobrodošli - a onda gotovo u istoj rečenici govore o "samilosti" Crkve prema homoseksualnim osobama. Zvuči li "samilost" stvarno kao "dobrodošlica"?

Već prije početka sinode bilo je jasno da će 14 listopadskih dana biti samo jedna etapa na dugom putu. Sljedeći korak će biti da se diljem svijeta raspravlja o spornim pitanjima i zajedničkim stajalištima. U biskupijama, u župama, na biskupskim konferencijama. A papa Franjo, koji je na sinodi tako dugo - zacijelo mudro - šutio, povremeno će se javiti za riječ. Do sljedeće jeseni kad sinodalnu aulu ispune delegati iz cijeloga svijeta i kad bi ponovo trebalo biti govora o "obitelji i seksualnom moralu", na programu su govori u Europskom parlamentu u Strassbourgu (još ove godine) i prilikom političkih susreta u Parizu, New Yorku i Washingtonu (iduće godine). O temi obitelji će sigurno pritom biti govora. Papa će vjerojatno u veljači na konzistoriju imenovati nove kardinale - možda je to prilika da nastavi kurs personalne obnove.

Jer, ako papa želi da se katolički nauk dalje razvija i da Crkva prihvaća čovjeka onako kako je to najavio Drugi vatikanski koncil (1962-1965), onda on može nastaviti za to vrbovati. Prije početka sinode papa Franjo je izrazio želju da ona "čuje krik naroda". Pritom sigurno nije mislio da sve ostane kako je bilo dosad. Katolička crkva je imala jednu napetu sinodu. Rezultati sigurno nisu osobito veliki. Ali, ovaj susret predstavlja početak. Za ostalo valja pričekati.