Ljevica dolazi!
1. veljače 2015U stvari bi se Europa trebala radovati kada se u doba sve slabijeg odaziva birača na političkoj pozornici pojavljuju novi čimbenici. Stranke poput Syrize ili Podemosa ne vode glupavi protivnici sustava, nego dobro pripremljene mlade vođe. U Grčkoj je to Alexis Tsipras, briljantan inženjer s karizmatičnim smiješkom, u Španjolskoj profesor Pablo Iglesias. Oni pozivaju građane da se posluže primjerenim demokratskim sredstvom: svojim glasom na izborima.
Tsipras i Iglesias predstavljaju jednu novu ljevicu koja zna kako dobiti glasove očajnih. S druge strane, ističu svoju što je moguće veću distancu od politički etabliranih stranaka. Tu se uklapa i Tsiprasova odluka da stupi u koaliciju s konzervativnim nacionalistima iz "Neovisnih Grka", kao i ton koji koristi u komunikaciji s Bruxellesom i Berlinom. Nova vlada kao partnera za razgovor odbija priznati Trojku koju čine Europska središnja banka, Međunarodni monetarni fond i Europska komisija.
Pobuna izgubljene generacije
I Tsiprasov španjolski saveznik Iglesias provocira kada daje intervju iranskoj televizijskoj postaji Hispan TV koja emitira program na španjolskom jeziku. Sada je dobio etiketu sluge iranskog režima, a na glasu je i kao netko tko u Španjolsku želi uvesti Chavezov model iz Venezuele. Politički protivnici i etablirani mediji nazivaju mladi španjolski pokret populističkim i besadržajnim. No to nije utjecalo na pristaše Podemosa: u subotu (31.1.) su preplavili Puertu del Sol, ono mjesto na kojem je 2011. s monumentalnim kampom začet pokret "nezadovoljnika". Birači Podemosa i dolaze upravo iz redova tih "nezadovoljnika", koje uglavnom čini obrazovana mladež u jednoj zemlji u kojoj je nezaposlenost među mladima tako visoka da se može govoriti o "izgubljenoj generaciji".
Svi pokušaji diskreditiranja te stranke doživjeli su neuspjeh zbog generacije pristaša koji već odavno ne vjeruju medijima: prema njihovom mišljenju, oni su se prodali svojim financijerima. Osim toga, ti pokušaji „raskrinkavanja" Podemosa poprimaju groteskne crte, recimo napori da se omalovaže akademske karijere poznatih predstavnika stranke. U jednoj zemlji, u kojoj je pokrenuto na stotine postupaka zbog korumpiranosti političara svih stranaka koji su bili ili još jesu na vlasti, krajnje je upitan pokušaj podizanja medijske prašine takvim "otkrićima".
Španjolska nije Grčka
Treba li se Europa bojati snage te nove ljevice? Pod normalnim okolnostima bi Syriza i njezini radikalni prijedlozi doživjeli neuspjeh na biralištima. Njezina snaga nije u Tsiprasovom smiješku, nego u pustošenju koje su kod stanovništva uzrokovale mjere štednje Trojke. Samaras, isto kao i Rajoy, za građane simboliziraju pokoravanje "diktatu".
Nakon pobjede Syrize, predstavnici velikih španjolskih stranaka stalno kao mantru ponavljaju rečenicu: "Španjolska nije Grčka." U njoj se oslikava opći šok zbog Podemosa. No ta rečenica je donekle točna: doduše, plodove oporavka španjolskog gospodarstva do sada građani nisu stvarno osjetili, no nasuprot Grčkoj ova zemlja nema takvu gomilu dugova koju nije moguće otplatiti.
Brz nestanak čarolije?
"Marš za promjene" do Puerte del Sol bio je demonstracija snage. No Podemos do parlamentarnih izbora mora položiti brojne ispite koji će pokazati kakav dojam ova stranka ostavlja na birače. U razdoblju od ožujka do rujna održavaju se razni regionalni i komunalni izbori. U tim bi mjesecima najveći neprijatelj Podemosa moglo biti baš držanje Tsiprasa prema EU-u. Radikalni sukob, pa sve do ekstrema koji bi doveo u pitanje ostanak Grčke u eurozoni, imao bi zastrašujući učinak na biračko tijelo u koje se pouzdaje Podemos.
Možda će tada Iglesias biti taj koji će ubuduće inzistirati na tome da "Španjolska nije Grčka". Njegova prva žrtva tada ne bi bila stranka premijera Rajoya, nego tradicionalna ljevica i španjolski socijalisti - progutani silinom Podemosovog vala, kao što se dogodilo grčkom Pasoku sa Syrizom.