Prvi koraci 'hrvatske Syrize'

Europa se uslijed ekonomske krize već nekoliko godina znatnim dijelom okreće i prema novim strankama izrazito ljevičarskog usmjerenja. Primjer su grčka Syriza, španjolski Podemos, slovenska Združena levica, a svakako ne treba zaboraviti ni njemačku stranku Die Linke (Ljevica). U posljednje vrijeme, međutim, politički odgovor na sve teže egzistencijalne probleme, smanjivanje radničkih i socijalnih prava te rasprodaju javnih dobara i nedostatak razvojne perspektive, traži se i od neke nove ljevice i u Hrvatskoj.

Socijaldemokracija se, naime, sve manje doživljava kao struja koja štiti interese najširih društvenih slojeva. Sudeći prema povremenim anketnim istraživanjima, hrvatska javnost teško razlikuje socijalnu politiku SDP-a koji je sada na vlasti i HDZ-a kao najveće opozicijske stranke. Hrvatski laburisti koji su u prošlom izbornom ciklusu figurirali kao moguća ljevičarska alternativa, neslavno su krahirali. Nove snage Orah i Živi zid pozicioniraju se bliže centru spektra, izuzev pojedinih strogo ograničenih segmenata svojih programa.

Antikapitalistička stranka

Na sceni se nedavno pojavila i Radnička fronta, zanimljiva organizacija koja stranka postaje tek s ciljem izlaska na iduće parlamentarne izbore. Ipak, već se za nju proširio nadimak „hrvatska Syriza“, što makar načelno ocrtava temeljne konture te nove političke pojave. Činjenica je da još nije izvjesno ni što će se naposljetku zbiti s aktualnim grčkim izbornim pobjednicima, no njihov hrvatski pandan, uvjetno rečeno, može za početak istaknuti u javnosti barem svoje osnovne programske koordinate.

Radnička fronta deklarira se kao antisistemska, dakle antikapitalistička stranka, što se moglo vidjeti i na njihovu nedavnom prosvjedu za spas Imunološkog zavoda (naslovna fotografija). Ali tome strateškom određenju prethodi definiranje konkretnih prioriteta organizacije: radikalna demokratizacija i uključivanje što većeg dijela društva u odlučivanje o važnim pitanjima, naročito ekonomskim, zatim kroćenje neoliberalno dereguliranog tržišta, afirmiranje sindikalne borbe, kao i povezivanje europskog i svjetskog radništva. Zalažu se za reviziju privatizacije i zaštitu prava potlačenih manjina, a ugodna je novost što se ne pokušavaju „okititi“ zvučnim imenima – među njima je razmjerno malo javno poznatih lica.

Europa kapitala naspram malih ljudi

„Politički prostor na ljevici zaista se vidno otvara, zbog nesposobnosti postojećih nomenklatura i elita, a tu posebno mjesto zauzimaju socijaldemokrati, da odgovore na krizu i teorijski te praktično ospore zablude dominantne 'austerity' politike štednje i povlačenja države“, rekao nam je Luka Bogdanić, filozof sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. On smatra da se Europa nažalost izgradila kao Europa kapitala, pa umjesto naroda i građana o svim bitnim pitanjima odlučuju tehnokrati, dok najšire obespravljene slojeve malo tko zaista reprezentira.

Bogdanić, koji se među ostalim bavi filozofijom politike, drži kako bi bilo društveno korisno da neka nova politička snaga i stranka poput Radničke fronte za početak, makar u nekom postotku, uđe i u hrvatski parlament. „Ali, samo ako bi se uspjela postaviti na kvalitetne osnove u interesu tzv. malih ljudi“, nastavlja naš sugovornik, „a to podrazumijeva ozbiljan socijalni program, nekompromitirane predstavnike nove politike, visok teorijski i infrastrukturni kapacitet, i odgovarajuću medijsku prezentaciju koja ljudima mora znati objasniti kako ih točno namjerava zastupati, bez populizma ispražnjenog od zrelog političkog sadržaja“.

Radikalna desnica kao konkurencija

U protivnom, upozorava Bogdanić, postoji npr. mogućnost da navedene slobodne pozicije zaposjedne radikalna desnica koja nastoji manipulirati radništvom i osiromašenim društvom općenito, a zbog nekog drugog interesa, kao što je slučaj u Mađarskoj. „Pozitivan i blizak primjer za Radničku frontu ili slične snage, kao i Hrvatsku općenito, mogla bi opet biti Slovenija i tamošnja afirmacija lijeve koalicije kao nove i relativno uvjerljive predstavničke struje u opisanom političkom prostoru“, zaključuje Luka Bogdanić.

Da se pak na lijevom krilu hrvatske političke scene s Radničkom frontom dogodila i svojevrsna njezina strukturna promjena, mišljenja je politolog Tonči Kursar s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. On to prepoznaje u ranijoj nevoljkosti domaće krajnje ljevice da se uključuje u procese parlamentarne, kapitalističke demokracije. „Država temeljena na toj demokraciji zaista nije država radničke klase, ona je namijenjena srednjem sloju“, tumači Kursar, „i zato danas slušamo dosta o patnji osiromašenog srednjeg sloja, dok se propalo radništvo još uvijek malo spominje. No ipak, još su Karl Marx i Friedrich Engels isticali da je i kapitalistička demokracija iskoristiva za takvo proširenje funkcije“.

Demokracija nije dovršena pojava

Kursar zato naglašava da će se i rezultati Radničke fronte odmjeravati prema njezinoj sposobnosti da funkcionira unutar predstavničko-demokratskog modela, ali i da ponudi precizne odgovore na pitanja kako bi točno po njoj trebalo dokinuti kapitalizam i nadograditi demokraciju. Stoga on prije demonstriranja tih kvaliteta u političkoj praksi, od nove stranke očekuje kvalitetnu, detaljnu programsku razradu. „Radnička fronta dala nam je do znanja da se želi okušati u postojećoj demokratskoj areni. Preostaje joj velik posao na dokazivanju da je to doista u stanju“, rekao nam je Kursar.

Naš sugovornik vjeruje da u Hrvatskoj neće tako brzo doći do značajnijih promjena, iako primjećuje da je pobjeda Syrize doprinijela i potencijalu Radničke fronte na hrvatskoj političkoj sceni. U međuvremenu će se vjerojatno dogoditi još neka slična preslagivanja odnosa u zemljama Europske unije, koje su u kudikamo većoj međuovisnosti negoli nekoć. „I sama ljevica se danas čini zrelijom da odgovori na nove izazove“, procjenjuje Tonči Kursar, „tako i u parlamentu. Demokracija ionako nikad nema svoje definitivno zadano, dovršeno mjesto, već je legitimna gdje god da se pojavi“.