Krim kao zrcalo ruske sudbine

Krim je posebno mjesto za Ruse. Jednostavno zato što je skoro svaki građanin Rusije kad-tad na ovom sunčanom poluotoku proveo sretne dane godišnjeg odmora. Poluotok ugodne klime još od 19. stoljeća u ruskoj kulturi važi kao sinonim za mjesto odmora i čežnje. Prvo su ruski carevi tamo provodili svoja ljeta, a onda je u doba Sovjetskog Saveza Krim bio omiljeni cilj putovanja cijele države. Od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća milijuni "zaslužnih radnika" tamo su provodili godišnje odmore. Čak i kada je Ukrajina postala neovisna država nakon raspada Sovjetskog Saveza, na Krimu nije presušila rijeka stotina tisuća turista iz Rusije.

Stoga ne čudi što većina ljudi u Rusiji Krim smatra "svojim" poluotokom. A kada se Krim prije godinu dana (18.3.2014.) "vratio pod okrilje Rusije", mnogi u toj zemlji su to protumačili kao povijesnu pravdu. Rusi su rado slijedili logiku Kremlja koji je tvrdio da su stanovnici Krima dragovoljno na referendumu glasali za priključenje Rusiji i da je predsjednik Putin jednostavno ispunio njihovu želju.

Ilegalan potez po međunarodnom pravu

Teško je doprijeti do onih koji su savladani emocijama i borbenim pokličem "Krim je naš". Ipak, Zapad jasno stavlja do znanja svoje pravno tumačenje tog poteza: aneksija Krima od strane Rusije je protivna međunarodnom pravu, čak i ako se pritom po strani ostavi i ukrajinski Ustav koji ionako ne predviđa održavanje referenduma o odcjepljenju. Ili ako se ignorira i međudržavne ugovore između Rusije i Ukrajine kojima je Rusija u više navrata priznala teritorijalni integritet susjedne države, uključujući i Krim. Iz zapadnog kuta gledanja se osim svega navedenog ističe i kako referendum nije bio odraz slobodne volje građana Krima.

Referendumu koji je bio kratkoročno zakazan, nije prethodila istinska politička diskusija, pitanje koje je na njemu postavljeno uopće nije predviđalo mogućnost ostanka u sklopu Ukrajine, a cijelo glasovanje je provedeno uz nazočnost naoružanih ruskih trupa i "snaga samoobrane" koje su imale njihovu podršku. Čak i ako većina Rusa to ne želi čuti: zapadna politika nikada neće priznati aneksiju Krima kao legalan čin!

Ključno pitanje budućeg sigurnosnog poretka

Obzirom na prolijevanje krvi u Donbasu i na diplomatske pokušaje da se provede Sporazum iz Minska, pravno tumačenje aneksije Krima čini se kao sporedna stvar. Ipak, status Krima će dugoročno opteretiti odnose Rusije i Zapada, čak i ako se nađe diplomatsko rješenje za istok Ukrajine.

SAD i Europska unija niti mogu, niti će se pomiriti s kršenjem temeljnih načela međunarodnog prava. Pogotovo zato što predsjednik Putin u međuvremenu sve otvorenije priznaje ulogu Rusije u provođenju takozvanog referenduma na Krimu kao „kormilara“ u tom procesu.

Krim je tako ni kriv ni dužan postao simbolom uzdrmanog sigurnosnog i mirovnog poretka u Europi. Stvarno smanjenje napetosti između Rusije i Zapada bit će moguće tek onda kada se pravni status Krima riješi na međunarodnoj razini, bilo povratkom Krima u teritorijalni integritet Ukrajine, ili mogućim rusko-ukrajinskim ugovorom kojim bi se neovisna vlada u Kijevu dragovoljno odrekla Krima, koji joj pripada po međunarodnom pravu.

Iluzorna očekivanja

Iluzorno je očekivati da se u ovom trenutku dogodi jedan od tih scenarija, pogotovo zbog autoritarnog kursa predsjednika Putina. Prije nego što se riješi pitanje Krima na međunarodnom nivou moralo bi tom logikom doći do političke tranzicije unutar same Rusije. Krim je tako postao zrcalo ruske sudbine. To je sada doista jedno posebno mjesto za Ruse.