Desna kušnja
Nešto se dogodilo s Njemačkom u 2015. Kada su u zemlju stigle izbjeglice, tijekom vrućeg ljeta, tople jeseni pa i blage zime, odjednom su mnogi postali jako nervozni. Najprije oni s malograđanskim karakterom koji ionako (od)uvijek mučno i glasno „trube“: rasisti i nacistička placenta. Ali onda su šutljivi i zbunjeni postali i mnogi kreatori društvenog života: gradonačelnici u provinciji, pokrajinski političari, narodni zastupnici u Berlinu. Oni su izjavu savezne kancelarke Merkel o tome da ćemo mi Nijemci uspjeti u prihvatu i integraciji izbjeglica, pretvorili u pitanje: Hoćemo li u tome uspjeti?
U međuvremenu su Nijemci oko tog pitanja podijeljeni kao rijetko kad. Nijedna tema iz novije prošlosti ne polarizira tako kao pitanje treba li Njemačka bez ikakve kontrole i u tom obujmu prihvatiti izbjeglice? Na ispitu izdržljivosti je i etika volontera koji pomažu u skrbi oko tih ljudi. Onih koji primarnim problemom smatraju vlastito preopterećenje, ima sve više i sve su glasniji. Već odavno je jasno: izbjeglička politika Angele Merkel potencijalno bi mogla razoriti čuveni „centar“ njemačkog društva. On je ionako već zasut minama. U opasnosti je konsenzus, jedna važna karakteristika Nijemaca kao naroda. Prijeti radikalizacija i za to postoje razlozi.
Pegida: fenomen ulice
To su na primjer nezadovoljni, koji otkrivaju moć ulice. Pegida sa svojih prosječno 10.000 „šetača“ ponedjeljkom možda još i nije pravi krizni fenomen. Na tim se skupovima polemizira o pretplati za radio i televiziju, ismijava se energetsku i obrazovnu politiku savezne vlade – neka im bude. Merkeličina politika širom otvorenih vrata je pak nezadovoljnicima ponudila zajednički nazivnik, a on se zove: stranci van! Može se na to uzvraćati kako Pegida djeluje u relativno maloj Saskoj. U stvarnosti su „zabrinuti zapadnjaci“ u trendu općeg porasta desničarskih tendencija na gotovo čitavom istoku i jugoistoku Europe. Njegove su odlike uzdizanje nacionalnog, malograđanska paranoja pred svime što je novo ili strano. Nova desnica si pojednostavljuje kompleksni svijet. To su ljudi koji ne izlaze na kraj s digitalnim vremenom, ljudi koji su sad pronašli jedan jezik, jedan forum, jednu temu.
AfD u usponu
A to pogotovo vrijedi u većem razmjeru. Alternativa za Njemačku (AfD), utemeljena kao konzervativna i gospodarski liberalna stranka, bila je praktički klinički već mrtva, a onda joj je izbjeglička politika udahnula novi, drugi život. Najprije je bila samo populistička, a u međuvremenu su vodeći članovi stranke otvoreno desno-ekstremni i ksenofobni. Stranka upravo okuplja sve one koji su zbog otvaranja granica od strane Angele Merkel prešli u protestni tabor, među njima ima i dosadašnjih birača CDU-a (Kršćansko-demokratske unije) ali i etabliranih socijaldemokrata (SPD). Aktualno istraživanja javnog mnijenja AfD-u predviđaju čak deset posto glasova. Deset posto za jednu stranku koja se nalazi usred procesa radikalizacije. Postavlja se pitanje može li si Njemačka priuštiti vođenje izbjegličke politike koja ostavlja takav dojam moralne dominacije?
Problematičan razvoj
S pogledom na radikalizaciju u samom „trbuhu“ društva to je više nego problematično. Francuska možda i može podnijeti podršku od 30% na izborima za Front National, ali Njemačke ne može, zbog svoje povijesti. Dobro je da su se u kasnu jesen u diskusiju uključili realni političari koji su „pokrenuli“ Angelu Merkel u smjeru koncesija, kako bi ona organizirala ono što je – moguće. Plemenite namjere po kojima se savezna vlada vodila pri interpretaciji prava na azil su bile i ostale hvale vrijedne, ali one na srednji rok ugrožavaju socijalni mir. Nije dovoljno imati dobre namjere. Mora se moći i odgovarati za ono što se želi velikodušno napraviti. Jer je i društvena stabilnost vrijednost po sebi i za sebe. A pogotovo sprječavanje širokih desno-ekstremnih strujanja.