Njemačka klizi udesno

Bio je 28. kolovoz, 2:07 sati, Hauptstraße 70 u mjestašcu Salzhemmendorf. Jedna trokatnica gori. Nedugo prije toga, u nju se uselila jedna obitelj iz Zimbabvea. Ispod kreveta jedanaestogodišnjeg Alvina vatrogasci će kasnije pronaći corpus delicti – molotovljev koktel. Ubačen kroz prozor u prizemlje zgrade gdje, samo ludom srećom, nitko nije stradao. Ubilački ekscesi poput ovog u Njemačkoj se broje stotinama. Usporedbe radi, 2011. godine je izbrojano 18 napada na izbjegličke domove, a četiri godine kasnije njih 600.

Ali Njemačka je 2015. godine pokazala i drugo lice. Tisuće dobrovoljaca, od učenika do umirovljenika, pomagale su da se smjeste i opskrbe Sirijci, Afganistanci, Iračani i drugi. Plišani medvjedići i čokolada za djecu, pomoć s birokratskim peripetijama za roditelje. Djelatna, aktivna pomoć koju obično zovemo kulturom dobrodošlice. U inozemstvu se čude blesavim Nijemcima, a i mi sami kao da smo pomalo dirnuti širinom svog srca.

Njemačka i izbjeglice, to je tema koja je obilježila godinu i uzburkala duhove. I gotovo nedodirljiva Angela Merkel spotiče se o svoju odluku da otvori granice pred onima koji traže pomoć. U međuvremenu javna klima prema izbjeglicama nije određena samo etičkim principima. Osmog prosinca je registriran milijunti tražitelj azila u prošloj godini. Još i prije toga je kancelaričina politika otvorenih vrata nailazila na otpor u njenoj stranci, kabinetu, lokalnim samoupravama. I na ulici. Njemačko društvo je demonstriralo duboku podijeljenost.

Etika azila zasnovana na povijesnim poukama nacističke diktature i Drugog svjetskog rata naišla je na otvoreno odbijanje među onima koji smatraju da su država i društvo preopterećeni tolikim priljevom izbjeglica. Ankete pokazuju da je ksenofobija u porastu. Od svih aspekata desno-ekstremnog mišljenja, najistaknutiji je neprijateljstvo prema strancima. Izbjeglička politika Savezne vlade postala je projekcijsko platno za novu fobiju prema strancima. Tu fobiju opslužuju prije svega rasistički pokret Pegida, populistička stranka Alternativa za Njemačku i desno-ekstremna stranka NPD.

Pegida, saski fenomen

Ono što upada u oči: oni sebe vide kao žrtve i žele da ih država zaštiti od izbjeglica, od stranaca – to prije svega važi za pristalice Pegide. „Regionalni fenomen koji je u mnogome ograničen samo na Sasku“, kaže David Begrich. Ovaj teolog i sociolog iz Magdeburga kaže da ksenofobni pokret ima odjeka prije svega na istoku Njemačke, dok je na Zapadu već neslavno propao. Tvrdi da su na istoku, dakle teritoriji nekadašnjeg DDR-a, i dalje omiljeni politički koncepti koji zagovaraju povratak homogenom društvu.

U većini pokrajina okupljanja Pegide nisu od posebnog značaja za Službu za zaštitu ustavnog poretka. Na Facebook-u ova platforma ima gotovo dvostruko više lajkova od svih parlamentarnih stranaka – zajedno. Pristalice Pegide su mahom muškarci srednjih godina koji pretežno imaju stalno zaposlenje. Na šetnjama kroz Dresden i druge gradove svakog ponedjeljka se prikazuju kao moć naroda i zaštitnici kršćanske kulture Zapada. Pritom Europa nigdje nije tako malo religiozna kao na istoku Njemačke, primjećuje Begrich.

Zanimljiva je značajka da su simpatizeri Pegide zapravo dobro obrazovani. Mnogi su studirali. U osnovi smatraju da je demokracija dobra, objašnjava Lars Geiges iz Instituta za istraživanje demokracije iz Göttingena. „No pristalice Pegide smatraju da je reprezentativna demokracija, dakle predstavljanje preko stranaka kao u Njemačkoj, zapravo defektna demokracija“, kaže Geiges. Etablirane stranke, mediji i privreda su zupčanici istog mehanizma i nikome od njih nije stalo do naroda – u to su šetači Pegide uvjereni.

Novo je što se nezadovoljstvo glasno izražava na ulicama. Nasuprot tome, razlozi nezadovoljstva su dosta stari. U pitanju su ljudi koje je neoliberalizam socijalno pregazio. Razgradnja socijalne države koju je socijaldemokratski kancelar Gerhard Schröder provodio od 2003. godine značila je gubitak socijalnih povlastica. Milijuni nezaposlenih od tada osjećaju da su ostavljeni na cjedilu. Protestni potencijal dolazi iz želudaca loše plaćenih radnika u uslužnim djelatnostima. Dostavljač paketa s fakultetskom diplomom je postao prototip socijalne frustracije. Ta duboko usađena ljutnja sada se istresa na izbjeglicama.

Kao posebno istočnonjemački fenomen dolazi i što politika od građana traži spremnost da se mijenjaju i budu fleksibilni zbog dolaska velikog broja izbjeglica. „Zaboravlja se“, kaže David Begrich, „da se ljudi na Istoku u posljednjih 25 godina pokazuju mnogo spremnijim na promjene nego neki zapadni Nijemci.“ Na Istoku je ljudima već dosta mijenjanja.

AfD, biotop nezadovoljstva

Nastala je kao ekonomsko-liberalni pokret koji prezire europsku monetarnu uniju i zajedničku valutu i tako je zamalo ušla u parlament prije dvije godine. U tom trenutku je još djelovalo da je Alternativa za Njemačku (AfD) već mrtva – ali tada se stranka podijelila. Napustio ju je jedan broj osnivača, uključujući i predsjednika stranke, ali ono što je ostalo odabralo je desno-ekstremni kurs i bilježi dvoznamenkastu podršku u anketama. Euro tamo više nitko ne kritizira. Nova stranka je percipirana kao antiizbjeglička stranka.

Nedavno se saznalo da je jedan od lidera AfD-a Björn Höcke na jednom skupu naširoko raspredao o razlikama u razmnožavanju „afričkog i europskog tipa“ čovjeka, zbog čega je upozoren i od vlastite stranke. „Stranka je u zamci radikalizacije“, kaže renomirani istraživač desnog ekstremizma Hajo Funke. „Ne radi se samo o gospodinu Höckeu i njegovim biološkim rasističkim istupima. Narodnjački nacionalistički ekstremizam je sastavni dio ove stranke jer i drugi njeni članovi govore o tome da recimo arapske izbjeglice nemaju što tražiti u Njemačkoj.“

AF sebe vidi kao prirodnog partnera saskog pokreta Pegide. Milijun izbjeglica u zemlji djeluju kao „katalizator novog desnog pokreta“, piše tjednik Spiegel. Pokret zahvaća prije svega konzervativne građane koji su posljednjih godina osjetili da ih etablirane stranke više ne predstavljaju. Pogotovo je Demokršćanska unija svojim smjerom u političkom centru izgubila birače desnog krila.

NPD, slučaj za sebe

Kada se radi o potpirivanju ksenofobije, NPD je uvijek tu negdje na čelu kolone. Nacionaldemokratska stranka Njemačke posljednjih godina imala je sve manje i manje podrške, ali izbjeglička kriza joj je donijela novi rast. Sigurnosni krugovi smatraju da bi njena snaga bila još i veća da se nisu pojavili AfD i Pegida. Ustavni sud početkom godine po drugi put odlučuje o eventualnoj zabrani rada ove stranke i tada će NPD ponovo biti tema svih medija. A baš tada se očekuje da val izbjeglica dobije na intenzitetu.

Prema statistikama, u Njemačkoj nema više od 25.000 desnih ekstremista spremnih na nasilje. Tek svaki deseti među njima je pripadnik nekakve desničarske ili neonacističke mreže. Očigledno je da u Njemačkoj ne postoji tajni master plan prema kojem se redovno vrše napadi na izbjegličke domove. Više od dvije trećine otkrivenih počinilaca ispostavljaju se kao lokalni mladići koji ranije nisu bili, kao što se kaže, „poznati policiji“. To je još jedan dokaz da se tiha sredina društva radikalizira. Analitičari govore o „nesputanoj republici“.

Tu spada i činjenica da sve više ljudi sudjeluje na protuprosvjedima protiv desničarskih okupljanja. Stručnjak za ekstremizam Hajo Funke uvjeren je da će se ksenofobni potencijal u Njemačkoj ponovo smanjiti ako politici pođe za rukom da jasno postavi i sprovede politiku azila i da svim izbjeglicama pruži stalni krov nad glavom. Angela Merkel kaže: Možemo mi to.

Godina 2015. dozvoljava samo ovakav zaključak: novi ksenofobi nisu njemački narod, ali jesu dio tog naroda. I bit će ih sve više.