Koliko stranih radnika treba Hrvatskoj?
20. studenoga 2019
Kvota za upošljavanje stranih radnika u Hrvatskojveć neko vrijeme je izuzetno aktualna i burna tema. Točnije, otkako se hrvatskim državljanima otvorilo tržište rada u većini zemalja Europske unije. Efekti takvog procesa dramatično su utjecali na odnose u proizvodnji roba i usluga. Otjecanje radne snage natjeralo je privatne poslodavce u RH da započnu s nešto većim plaćanjem onih koji su ostali. No uvoz radnika iz zemalja koje nisu članice EU-a, te s drugih kontinenata – uglavnom iz Azije – omogućio je da ubrzo iznova pokušaju uspostaviti raniji poredak stvari. Štoviše, najčešće se ti stranci plaćaju još i manje.
Javna rasprava oko dopuna Zakona o strancima koji regulira i radnu problematiku, ovih dana je vratila ta pitanja u žižu pozornosti. Izmijenjenim aktom bi se povećao broj uvoznih radnika od 2021. godine, a s ovogodišnjih 15 tisuća njih, uz mehanizme kontrole. To se u Hrvatskoj naziva slovenskim modelom, ali regulacija sama po sebi ne odlučuje o situaciji u realnoj svakodnevici. Svjesni su toga i neki od poslodavaca, bar oni koji razmišljaju ozbiljnije i dugoročno. „Svi koji ne poštuju zadane obaveze prema radnicima, da bi imali manje troškove, predstavljaju i nama veliki problem kao nelojalna konkurencija", rekao nam je Mirko Habijanec, direktor poduzeća Radnik iz Križevaca, i predsjednik ogranka graditeljstva u Hrvatskoj udruzi poslodavaca.
Nema dostatnog uvida u tržište rada
„Ne uvažava se dovoljno ni postojeći zakon“, dodao je, „a to bi morala osigurati država. Još se ni njoj ne isplati izvrdavanje npr. kolektivnih ugovora ili zakonskih obaveza o minimalnoj plaći, jer dobiva manje u proračun. Tako nećemo imati ni za mirovine, kao ni za samu državnu kontrolu stanja na terenu koja izostaje već sad dok je izvediva. Na koncu će stradati čitav ovaj sektor, pa i većina ostalih.“ Začarani krug koji opisuje Habijanec je tako više nego predvidiv. Nadalje on pojašnjava da je kontekst u biti čak znatno širi. Primjerice, veza između djelotvornog školskog sustava i proizvodnje je i dandanas loša.
„Da ne govorimo o tome da bi država na početku procedure uvoza stranih radnika morala dobro ispitati tržište rada. Kvalitetan uvid u stanje je imperativ, bez toga se ne može ništa valjano. A tek tako bismo mogli ubrzati proceduru, umjesto da kao sad čekamo mjesecima na dozvole", rekao je Habijanec za DW. Od njega smo čuli i da su plaće u građevinskom sektoru – uz turistički zacijelo najdinamičnijem u RH – danas u prosjeku veće za gotovo 30 posto. Naravno, kod onih poslodavaca koji postupaju korektno. Svi drugi, a njih je ipak previše, nadaju se da će uskoro moći raspolagati isključivo stranom radnom snagom, dakako jeftinom.
„Vlada je posljednjih godina uvela neke kvalitetne fiskalne mjere“, zaključuje ovaj granski predsjednik unutar HUP-a, „kao što su olakšice s oporezivanjem naknade za hranu, terenskog dodatka ili godišnje nagrade, ali ne smijemo na tome stati. Također, ne smije se dopustiti da netko zaposli više od pola stranaca. Moramo razvijati domaću radnu snagu da bismo opstali, sve drugo bi bila stihija." Nažalost, ne govore svi o tome kao Mirko Habijanec. Sindikalni predstavnici u pregovorima o budućem izgledu Zakona o strancima tvrde da su poslodavci počeli zahtijevati i tzv. njemački model – uvoz bez ograničenja.
Prebacivanje odgovornosti između državnih tijela ukrug
„HUP, odnosno oni koji ga predstavljaju kao cjelinu“, odgovorila je Ana Milićević Pezelj iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) na naše pitanje tko to zahtijeva. Uostalom, poznata je i izjava predsjednika te udruge da bi veća kontrola poslodavaca oko upošljavanja stranaca prvenstveno generirala – veći trošak. „Oni de facto potiho traže deregulaciju“, nastavila je ona, „a mi pak tražimo veću kontrolu, posebno ako će biti omogućene veće kvote uvoza radnika. Najviše stranih radnika ima u graditeljstvu i turizmu te ugostiteljstvu, a tamo postoje prošireni kolektivni ugovori. I mada tamo imamo sindikate, dolazi do kršenja ondje gdje ne možemo ostvariti uvid u situaciju. Inspekcija prebacuje odgovornost na poreznu upravu, ova to negira, i tako ukrug."
Milićević Pezelj rekla nam je da je, po sindikalnim spoznajama, cijena rada općenito opet u padu. Sindikati povrh toga tvrde da se u pravilu ne kontroliraju uvjeti rada i isplate, već jedino ispravnost službene dokumentacije. Može se također čuti da se poslodavci granski u pravilu iskazuju nerealno velike potrebe za radnom snagom, kako bi izbjegli zapošljavanje domaćih radnika. „Ministar rada Marko Pavić je uoči odlaska na novu dužnost ljetos rekao da 80 posto poslodavaca koji traže strane radnike, nisu ni tražili domaće na zavodu za zapošljavanje. A nisu to ni dužni, što je apsurdno“, kazala je ova izvršna tajnica SSSH-a.
Zbog svega toga sindikati će od vlade tražiti ovlast da i sami nadziru poštivanje zakonskih i drugih obaveza prema radnicima, jednako domaćim i stranim. „Ne da izričemo sankcije, jasno, ali da imamo mogućnost uvida i prijavljivanja vlastima. Naročito zato što one same ne vrše svoju funkciju nipošto u dovoljnoj mjeri“, smatra Ana Milićević Pezelj. No postavlja se i pitanje bi li, generalno ekonomski i socijalno, za Hrvatsku bilo dobro čak i kad bi se postojeći i zacrtani zakoni poštivali. Kad bi se dakle omogućilo nadzirano uvoženje stranih radnika uz poštivanje njihovih prava, a sve drugo da ostane isto ili gotovo isto.
Ne postoji višak ljudi nego manjak posla i suvislih politika
Bojan Nonković, ekonomist iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) drži da bi se trebalo fokusirati na problematiku povećavanja proizvodnje i zaposlenosti, umjesto borbe za mrvice sve manjeg kolača: „Sindikati i lijeve političke stranke mogli bi tako aktivnije zagovarati razvoj suvisle industrijske politike i participaciju radništva u njezinom kreiranju, kao i donošenju odluka na razini poduzeća. U Hrvatskoj ne postoji višak ljudi već manjak poslova i suvislih politika. Dakle, umjesto težnje da se kontrolira kretanje ljudi, treba povratiti moć u kreiranju uvjeta vlastite egzistencije.“
S druge strane, Nonković se slaže da cijenu rada i druga radna prava - kako za domaće, tako i za strane radnike - sindikati moraju štititi i unapređivati u prvom redu kroz pojačanu aktivnost sklapanja kolektivnih ugovora i njihovo proširivanje na cijele grane. „Ali, u tom smislu problem vidim i u Zakonu o reprezentativnosti koji često potiče inertnost tako što otežava ulaz novim sindikatima koji imaju energiju i resurse da stvari ubrzaju“, dodao je ovaj ekonomski stručnjak BRID-a. A i ta je regulacija u rukama države, premda bi zacijelo bilo naivno pomisliti da se određena doza nereda u legislativi i provedbi dešava posve slučajno i nehotično. Pritisci s raznih adresa da se takav odnos promijeni, očito su u općem interesu dobrodošli.