Hrvatska svoje pomorce ne štiti dovoljno

„Izvukli smo se poprilično iznenadno, kao što smo bezveze i dospjeli u zatvor. A biti zatvoren u Angoli, ne znam kako bih vam to opisao, to je nešto zastrašujuće“, objašnjava nam riječki pomorac V.M., inače prvi časnik palube koji je donedavno bio angažiran u jednoj stranoj brodarskoj kompaniji, na opskrbnom naftaškom off-shore brodu „Sutton Tide". Naš sugovornik ne želi da mu objavimo puno ime i prezime, što je dosta razumljivo, s obzirom na iskustvo o kojem nam govori. Njega i ubuduće vjerojatno čekaju ugovori kod različitih poslodavaca, pa nije dobro da ga prati reputacija optuženika. Osobito stoga što je, po svemu sudeći, baš nekorektnost prošle njegove kompanije presudno kumovala tom pritvaranju u Angoli.

„Ukratko, tamošnja policija u luci Soyo optužila nas je da smo ilegalno preprodali 104 kubika brodskog goriva“, nastavlja on, „iako toga goriva nije niti bilo. Onda to nisu ni mogli dokazati, no činilo se da im dokazi i nisu najvažniji“. Prema onome što je indicirano u vrijeme puštanja dotične posade - nakon čitavog proljeća u pritvoru - angolskoj policiji trebali su forsirani krivci radi jačanja autoriteta. Kompanija je navodno pristala na ucjenu, da bi izbjegla policijsku osvetu na drugim njezinim brodovima koji rade i u Angoli, zemlji s velikim zalihama nafte. Zavjerenici su našli sebi i pomagače, lažne svjedoke među članovima posade, no pokazat će se da su ipak pretjerano zanemarili činjeničnu nedokazivost slučaja.

Prepušteni sami sebi

Najveći problem za dvojicu hrvatskih pomoraca na brodu Sutton Tide, međutim, nisu predstavljali policajci niti poslodavci. „Shvatili smo da smo prepušteni sami sebi, i to samo nas dvojica, a ostatak posade imao je potporu svojih država. Filipinci, Ukrajinci, Rusi, njima su dolazili njihovi ljudi u Soyo, avionom i autom, i pružali im besplatnu državnu pomoć. A za nas je Hrvatska samo uputila diplomatsku notu, jer tamo nemamo svoje predstavništvo, i na tome je ostalo. Za to vrijeme je tekao apsurdni pravosudni postupak na našu štetu, s raznoraznim proceduralnim propustima o kojima mi, naravno, nismo mogli ništa znati. U početku uglavnom nismo imali pojma što nam se dešava“, nastavlja svoju priču V.M.

Na sreću dvojice pritvorenika iz Hrvatske, upomoć im je priskočio Ante Čipčić, također Hrvat, ali i agent naftaških kompanija koji već dugo živi u Angoli. Čim se on angažirao kao prevoditelj i pomagač na sudu, postalo je malo lakše, i proces je skrenuo u mirnije vode. No kompanija se u međuvremenu sasvim pasivizirala, pa su hrvatski pomorci shvatili da njoj zapravo ne odgovara ni da budu oslobođeni, niti da ih se osudi na zatvor. U jednom slučaju, naime, mogla je očekivati tužbe vlastitih radika na svoj račun, kao što će se nakon svega zaista i dogoditi. U drugom slučaju mogla je, pak, predvidjeti da bi zatvorske presude ipak naštetile reputaciji same kompanije u međunarodnom pomorsko-trgovačkom kontekstu.

Kao žrtve se biraju - nezaštićeni

Zaključak koji iznosi V.M. za Deutsche Welle nameće se bez dvojbe: „Ako netko želi negdje žrtvovati pomorce za ovakav ili sličan cilj, logično je da će birati one nezaštićene. A mi se ne možemo nadati da će se afričke države poput Angole ubrzo srediti u pravnom i sigurnosnom pogledu, možemo zahtijevati samo da se sredi naša, Hrvatska“. I time je pogođena suština problema, budući da broj slučajeva kriminaliziranja hrvatskih pomoraca u svijetu raste, a RH kao država ne poduzima ništa. Sindikat pomoraca Hrvatske o tome govori puno i često, premda se u javnosti čuje malo o ukupnom problemu. I mediji za ovu tematiku u pravilu tek nakratko pokažu interes, povodom nekog konkretnog hapšenja, a zatim sve padne u zaborav.

Naravno, i među pomorcima ima kriminalaca, no praksa ukazuje na prečeste optužbe koje pogađaju nevine članove posade. Najnoviji primjer s privođenjem dvojice hrvatskih pomoraca u španjolskoj luci Cadiz dobro ilustrira čitav sindrom: bili su na talijanskom tegljaču koji je po jasnom nalogu iz svoje kompanije vukao teretni brod bez posade, a zatim je policija pretresla teretnjak i našla šest kontejnera s krijumčarenim cigaretama. Još se u hrvatskoj javnosti pamti i slučaj kapetana Krista Laptala koji se u Grčkoj 2008. jedva izvukao od dugogodišnje zatvorske kazne. Bio je optužen za šverc 52 kilograma kokaina, a u pritvoru je proveo 16 mjeseci, i to pod zaštitom odvjetnika, no i tad je uočen manjak državne pomoći.

Vlada mora osnovati službu za pomoć

Drugi hrvatski pomorac sa Sutton Tidea, zapovjednik D.J. iz Rijeke, smatra da nema mjesta za daljnju nedoumicu, već treba čim prije djelovati po sasvim izvjesnom kursu: „Hrvatska ima odlične pomorce i pomorske škole te fakultete, ima blistavu tradiciju i neke svoje značajne brodarske kompanije. Ali, naša se državna politika postavlja kao da to nije neka vrijednost, jer hrvatske pomorce nitko ne reprezentira u svijetu osim njih samih. Da vidite kakve pomorske lobije imaju npr. Poljaci, znali biste o čemu govorim. I kad bi se barem organizirala neka zaštita za kriminalizirane hrvatske pomorce, to bi već bilo nešto. No, ovako, bojim se da već pomalo stječemo lošu reputaciju, kao da smo ničiji, i svatko nas može ugroziti.“

D.J. vjeruje – tako i rečeni sindikat – da bi za njih Vlada RH morala osnovati službu s minimumom odvjetničkog i diplomatskog kadra. Ali, kadra koji bi uz poznavanje stranih jezika bio na raspolaganju za intervenciju na svim kontinentima. „Pogledajte kolike troškove bilježe političari i diplomati, a nema javnih financija za pomoć sve češće nepravedno kriminaliziranim pomorcima. Ne zam što se treba još desiti da se to promijeni, dok je u našoj branši stanje sve teže, pogotovo u off-shore sektoru, gdje kompanije masovno povlače brodove“, rekao nam je D.J. kojeg, kao i njegova prethodno citiranog kolegu, idućih mjeseci očekuje neizvjesna potraga za novim radnim ugovorom, a zatim i daljnja neizvjesnost po rizičnim lučkim boravcima.