Manager Gehälter

Šef novčarske institucije Deutsche Bank Josef Ackermann godišnje zarađuje 13 milijuna eura, direktor tvrtke Linde Wolfgang Reitzle osam milijuna eura, a novi šef koncerna Siemens Peter Löscher oko 4,4 milijuna eura. Njegovom pak prethodniku Klausu Kleinfeldu odlazak s dužnosti "zaslađen" je s čak šest milijuna eura otpremnine i to unatoč tome što je za relativno kratko vrijeme njegovog boravka na vrhu tvrtke propao Siemensov odjel za proizvodnju mobilnih telefona i nekoliko stotina radnika ostalo bez posla.

No, na njemačkoj ljestvici vrhunskih zarada trenutačno vjerojatno vodi šef Porschea Wendelin Wiedeking s, kako se procjenjuje, punih 60 milijuna eura godišnje!

Političari "otkrili" raspoloženje birača

Je li to pravedno - pita se već tjednima njemačka javnost, a najnovija ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da čak 80 posto stanovništva na to pitanje jasno i glasno odgovara s "ne". I šef Saveza njemačkih sindikata Rainald Thannisch smatra da je jednostavno nedopustivo da jedan menadžer za godinu dana zaradi više nego zaposlenik u istoj tvrtki za cijeli život.

To raspoloženje potencijalnih birača očito su registrirali i političari i to ne samo oni na lijevom krilu. Tako je i sama kancelarka Angela Merkel (CDU) otvoreno izrazila nerazumijevanje za velikodušne menadžerske plaće. Ona, doduše, ne želi ni čuti za zakonsko reguliranje tih zarada, kao što to traže ljevičari, ali isto kao i predsjednik države Horst Köhler apelira na odgovornost i moral šefova vodećih tvrtki. I CDU-ova sestrinska Kršćanskosocijalna unija (CSU) izražava razumijevanje za kritike, ali smatra da se rješavanje tih problema treba prepustiti gospodarstvu samom.

I kancelarkin koalicijski partner Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) kritizira menadžerske plaće, ali se izjašnjava za moguću zakonsku zabranu neopravdano visokih otpremnina i nagrađivanja menadžera velikodušnim paketima dionica.

Opravdana kritika ili puka zavist?

Naravno, oni na koje se ti prigovori odnose smatraju se nepravedno kritiziranima i tvrde da su njihove plaće ovisne o uspjehu poduzeća. Dapače, poduzetnik Randolf Rodenstock ističe kako tvrtke nisu samoposluge u kojima menadžeri mogu uzeti koliko žele, nego njihove plaće određuje Nadzorni odbor u kojem, u krajnjem slučaju, sjede i predstavnici zaposlenih. Zato Rodenstock pretpostavlja da se kod ove rasprave jednostavno radi o pukoj zavisti i ničemu drugom.

Šef telekomunikacijskog koncerna Telekom Rene Obermann svoju zaradu od nekih 2,6 milijuna eura godišnje opravdava pak prosječnim radnim tjednom u trajanju od 90 sati te velikom odgovornošću za tisuće zaposlenih. No, što se toga tiče kritičari tvrde da se menadžeri u donošenju odluka u prvom redu orijentiraju prema željama dioničara a ne prema interesima svojih radnika.

Kratkoročni interesi na račun dugoročnog razvoja?

Osim plaća, Rainald Tannisch iz Njemačkog saveza sindikata problematičnim smatra i povezivanje primanja članova Upravnog odbora s ostvarenom dobiti poduzeća. Jer, kaže on, na taj se način kod vodećih gospodarstvenika potiče želja za ostvarivanjem kratkoročnih poslovnih uspjeha, a ne djelovanje u interesu dugoročnog razvoja tvrtke.

Inače, šef Porschea Wiedeking smatra da je su njegova izuzetno visoka primanja i te kako opravdana. On podsjeća da je u roku od 13 godina povećao vrijednost tvrtke sa 300 milijuna na 25 milijardi eura te da od njegovog uspjeha imaju koristi i sami zaposleni. Jer, kako ponosno ističe Wiedeking, oni dobivaju godišnje 13,7 plaća, a ove su godine čak nagrađeni i s dodatnim bonusom u iznosu od 5.200 eura. Pa zašto onda on ne bi smio primiti svojih teško zarađenih 60 milijuna?