Vrana vrani ne kopa oči

«To je sasvim normalna samoposluga, uprave i nadzorni odbori sami sebi određuju plaće i premije, jer sasvim je normalno ljudsko načelo da svatko gleda kako će si napuniti džep do vrha, ako za to ima priliku», prokomentirao je ironično početkom svibnja jedan mali dioničar na glavnoj skupštini financijskog koncerna Allianza u Münchenu. Očito je dobro proučio poslovna izvješća, o čijim detaljima se za govornicom nije moglo čuti puno. Dioničari su za prošlu godinu desetorici članova uprave ukupno u gotovini isplatili 22,6 milijuna eura, uz što su dobili još gotovo dvanaest i pol milijuna u obliku dioničkih opcija, što je pristojan iznos, ako se pomisli da su još 2000. godine morali izići na kraj s ukupno 13 milijuna eura. Na stranu da su te godine bili ostvareni daleko bolji poslovni rezultati. Dakle, tijekom pet godina plaće članova uprave u Allianzu su se utrostručile, što nije i trend koji bilježi sâmo poduzeće – vrijednost dionica je u tom razdoblju pala. I mnogi se pitaju kako to da su nadzorni odbori tako što dopustili. Ali i za to postoji objašnjenje: «Nadzorni su odbori oduvijek bili mjesta u kojima se kreću isti ljudi: dođi k meni u nadzorni odbor pa ću ja kod tebe. Ako mi ne učiniš ništa nažao, neću ni ja tebi», kaže ovaj mali dioničar ustvrđujući kako je poznato da vrana vrani ne kopa oči.

Među menadžerima ruka ruku mije

Koliko je u pravu, vidi se ako se baci pogled na aktualni popis položaja u Upravnom i Nadzornom odboru. Jedno od njih je i ime Michaela Diekmanna koji zapravo jako dobro zna što govori kada pred dioničarima priznaje da mu je Allianz omogućio vrlo zanimljivu profesionalnu karijeru. Diekmann je predsjednik uprave Allianz grupe koja se bavi osiguranjima i bankarstvom, a gospodari novcem štediša i osiguranika što ga je dijelom uložio u dioničke pakete. To članovima uprave olakšava lov na mjesta u što većem broju nadzornih odbora drugih velikih dioničkih društava. Šef Allianza Diekmann tako sjedi u nadzornom odboru BASF-a, Lindea i Lufthanse – sve do jedne tvrtka iz njemačkog burzovnog indeksa. Diekmannov kolega iz uprave Paul Achleitner nalazi se u nadzornim odborima Bayera i RWE-a (koji su također u DAX-u), a ništa manje atraktivan popis poduzeća u čijim nadzornim odborima sjede nije ni kod ostalih članova Allianzove uprave. Uz to, bivši šefovi Allianza, koji se danas nalaze u nadzornom odboru tvrtke, naravno pronalaze vremena i energije da isti posao obnašaju i u ostalim koncernima aktivnim u DAX-u – i kada se sve zbroji, pola poduzeća uvrštenih u burzovni indeks imaju «Allianzovu policu osiguranja». Allianzovi menadžeri tako u svojim rukama imaju priličnu moć i utjecaj. O njihovim se plaćama odlučuje u malim krugovima, ali u zraku stalno lebdi princip «kako ti meni, tako ja tebi». Jer, gotovo je suvišno govoriti da se u Upravnome odboru ove financijske kuće, uz ostale, nalaze i vodeći menadžeri e.on-a, Bayera i Thyssena. Ili da vam to predočimo ovako: menadžer Allianza nadgleda menadžera Bayera, e.on-a i Thyssena. Menadžeri Bayera, e.on-a i Thyssena zauzvrat nadziru menadžere Allianza.

Kodeksom zaobiđeni zakoni

Umreženi uski krug vrhunskih menadžera s interesima iste orijentacije na sličan način postoji i u drugim dioničkim društvima. Pri tome su mjesta u nadzornim odborima u međuvremenu postala još atraktivnija, jer i tamo su se naknade itekako podebljale. U našem primjeru, kod Allianza, njihov je rast bio osobito dinamičan. 2001. i 2002. za svoj su rad članovi Nadzornoga odbora bili nagrađeni sa 143 tisuće eura, već 2003. naknada je skočila na 210 tisuća, da bi za prošlu godinu član Nadzornog odbora ove minhenske financijske ustanove dobio više nego četvrt milijuna eura godišnje.

Njemačka je vlada pokušala navesti uprave njemačkih poduzeća da se specijalnim kodeksom obvežu na transparentnost i posebna pravila igre za menadžere, a kodeks kao što je poznato nije ništa drugo nego samo krezubi tigar, jer ako ga se menadžeri ne pridržavaju, nikom ništa. Uostalom on sadrži samo preporuke. «Uprave su si postavile kodeks s kojim mogu živjeti, a on odražava i situaciju kakva vlada u Njemačkoj», kaže Harald Petersen iz društva za zaštitu dioničara. On tvrdi da kodeks ima marketinšku funkciju, kako bi se prema vani pokazalo da Njemačka na neki način vodi računa o pravima dioničara, no istodobno on treba spriječiti zakone koji su smisleni.

A menadžeri za to koriste iste metode kao i u međusobnoj komunikaciji. Iz blagajni svojih poduzeća izdvajaju honorare ili donacije koje idu na račun mekših političara i time ih pridobijaju na svoju stranu. Da se ne govori napamet, pokazali su nedavni skandali vezani uz RWE i Volkswagen.