Koalicija ili umjetnost konsenzusa

Njemačka je od 18. listopada u modusu koalicijskih pregovora. Do sada su se uglavnom čule rečenice: „Moguće je da će sve s Jamajkom funkcionirati" ili: „Malo smo se pomakli jedni prema drugima". Ili još manje konkretno: „Čeka nas još puno posla". Kolumnist Henryk M. Broder je nedavno u jednom njemačkom listu podsjetio da je Bog stvorio svijet za šest dana - projekt vječnosti u usporedbi s privremenim paktom četiri stranke koji se zove koalicija.

Koalicijski ugovor – od pisma do knjige

Posao formiranja vlade je za strpljive. Barem u novije vrijeme. To nije uvijek bilo tako. Konrad Adenauer (CDU) 1949. godine pobijedio je na saveznim izborima i postao prvi njemački kancelar. On je tada formirao vladu s još dvije stranke – FDP-om i DP-om (Deutsche Partei – Njemačka stranka). Tada još nije bilo koalicijskog ugovora. Čelnici političkih stranaka razmijenili bi pismima nekoliko ideja o okupacijskom pravu (još uvijek aktualnom nakon rata), pitanjima stanogradnje i radničkim pravima, i to je bilo to.

Čak je i prva vlada SDP-a Willyja Brandta s FDP-om 1969. godine, koja je predstavljala povijesni prijelomni trenutak, bila formirana samo nakon trotjednih pregovora. Tada je riječi bilo o velikim budućim politikama („Više demokracije" i nova politika prema Istoku), i to je bilo dovoljno za potpisivanje ugovora.

Međutim, od 1982. godine koalicijski ugovor sve više raste, da bi dostigao gotovo obim jedne knjige. Koalicijski ugovor prve koalicije Helmuta Kohla s FDP-om imao je 3.900 riječi, i bio je još i pregledan. 13.200 riječi Kohlove posljednje vladajuće koalicije 1994. bilo je već znatno obimnije, dok je 1998. godine bilo potrebno 26.700 riječi za dogovor prve crveno-zelene koalicije na saveznoj razini.

Posljednji koalicijski ugovor između CDU/CSU i SPD-a 2013. godine bio je kao krimi-roman (185 stranica), samo što nije bio baš tako uzbudljiv. Dokument nove koalicije bi trebao postati rekorder. Za relativno kratko razdoblje za koji će važiti, to je ogroman posao. To u stvari aktualni dokument. Jer, kancelarka će na kraju krajeva odlučivati što će stvarno i biti provedeno u praktičnu politiku.

Koalicioni ugovor kao mirovni dokument

Prva i druga faza koalicijskih pregovora su forumi za izgradnju odnosa, kaže stručnjak za komunikaciju Thorsten Hofmann u razgovoru za DW. U predizbornoj kampanji protivnici su jedni drugima zadali teške povrede i one moraju prvo zarasti, da bi se uopće moglo napraviti nešto zajedničko. To može potrajati. Moguće je da će se nova vlada oformiti tek u siječnju 2018. godine. Dakle, oko četiri mjeseca nakon izbora.

Ovo je shvatljivo samo ako se uzme u obzir potpuna promjena odnosa, koje će koalicijski partneri morati izgraditi za vrijeme pregovora. Na kraju krajeva, oni su se borili jedni protiv drugih mjesecima, ponekad i u vrlo emocionalnoj kampanji. Zato su tjedni pregovaranja nešto poput prostora za smirivanje politički uznemirenih duhova. To novinar Mathias Geis naziva „otklanjanje neprijateljstava". U konačnici, koalicijski ugovor je neka vrsta mirovnog dokumenta.

Programska nadopunjavanja

Činjenica da će desno orijentirana Kršćanska-socijalna unija Bavarske (CSU) uskoro sjediti za stolom s lijevo orijentiranom strankom Zeleni, u nedavnoj prošlosti bi bila okarakterizirana kao politička halucinacija. Bez obzira na to je li to bila želja glasača ili ne, matematički gledano sada ove dvije ideološki vrlo suprotne stranke ulaze u vladajuću koaliciju.

Načelno vrijedi: Vrijeme ideoloških borbi između stranaka je prošlo. Danas se radi o nijansama, o programskim nadopunjavanjima. Desnica se približila umjerenom spektru, a ljevica je odavno dio centra. To da su bavarski CSU i Zeleni zajedno u vladi, više ne predstavlja politički tabu.

Kada samo ne bi bilo izbjegličke politike koja je birače ove dvije stranke usmjerila jedne protiv drugih. I u aktualnim koalicijskim pregovorima je to žestoka tema. Čak i do te mjere da je Angela Merkel, kao predsjednica CDU-a najprije morala uspostaviti jedinstvo između njene i sestrinske stranke, bavarske CSU. Oni su postigli ono što odavno karakterizira njemačku politiku – i što je kako mnogi kažu čini dosadnom - našli su konsenzus.

Konsenzus je s razlogom civilizacijsko dostignuće

Naklonost prema širokom konsenzusu u inozemstvu posebno je izražena. Kada se promatra izvana, njemačka politika je dosadna, što redovno primjećuju američki mediji, koji od Trumpa prakticiraju nešto potpuno suprotno od Nijemaca: potpunu polarizaciju društva. U zemljama jugoistočne Europe, koje su razorene ratom i krizom, političkom miru se redovno dive u nevjerici.

Zapravo, njemačka politička svađa je odavno nestala. Nema više velike razlike između desnice i ljevice, crnih i crvenih. Nema je ni između zelenih i žutih. Stranka Zelenih sada ima gradonačelnike u velikim njemačkim gradovima i jednog premijera, a podržavaju i misije Bundeswehra. Čak ni "Lijevi" više ne planiraju preokrenuti postojeće odnose. S druge strane, konzervativni (CDU i CSU) su se već u priličnoj mjeri „socijaldemokratizirali".

Nema više prostora za osnovne rasprave, a kamoli za svađe. Pa čemu onda beskrajno dugi pregovori, kada su svi tako ujedinjeni? Razlike su samo u nijansama. Kada su svi negdje u sredini, onda je teško biti drugačiji. Upravo zbog toga je dogovor o vladi toliko težak.

Konsenzus se ne promatra bez razloga kao veliko dostignuće u civilizaciji, ali on također vodi do dugih razgovora između četiri koalicijska partnera, koji se u velikoj mjeri slažu, ali moraju elaborirati suptilne razlike. I pored svega, to podrazumijeva i zahtjeve stranačkih ljudi i birača - konačno se svi žele pronaći dio vlastite agende u konačnoj verziji koalicijskog ugovora. I to vjerojatno na tri ili četiri stotine stranica. No, kako stvari stoje, koalicijski ugovor će pročitati vrlo mali broj političkih znatiželjnika.