Kako su jugoslavenski ratovi promijenili Njemačku

„Devedesete su bile ključno desetljeće za vanjsku i sigurnosnu politiku Njemačke - tokom ovog razdoblja redefinirana je njena međunarodna uloga. Ujedinjena Njemačka je povratila svoju staru geopolitičku poziciju središnje sile u srcu Europe, ali ju je redefinirala u svjesnom odvajanju od prošlosti", piše Michael Staack u uvodu teksta za Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ). Radi se o prikazu knjige „Bundeswehr na Balkanu. Između rata i očuvanja mira" autora Agilolfa Keßelringa.

U kratkom dijelu o razdoblju poslije Drugog svjetskog rata do ponovnog ujedinjenja, autor navodi da je (zapadna) Njemačka kroz „dobrovoljnu integraciju" u Europsku zajednicu, NATO i OESS „htjela dati svoj doprinos srastanju Europe u cjelini, uključujući Rusiju i cijelu srednju i istočnu Europu". Istovremeno se „razvijala šira liderska uloga Njemačke u Europi", iako i dalje čvrsto usidrena u savezništvo s Francuskom, uspostavljeno 1963. godine. Uloga Berlina u međunarodnoj obrambenoj i sigurnosnoj politici „bila je definirana prvenstveno kao reakcija na krize i sukobe".

1991. rat se vratio u Europu

„Agresijom protiv Slovenije i Hrvatske koju je učinila JNA pod srpskim vodstvom 1991. rat se vratio u Europu" piše Staack i navodi da je upravo „međunarodni angažman kojim je dominirao Zapad, sa ciljem okončanja jugoslavenskih ratova, postao centralni katalizator za transformaciju Bundeswehra - od sile odvraćanja u sukobu Istok-Zapad u vojsku koja se aktivno uključuje i u borbena djelovanja".

Staack potom piše da Agilolf Keßelring u svojoj knjizi želi predstaviti vojno-povijesnu rekonstrukciju misija Bundeswehra na Balkanu, te da ga posebno zanima - „je li tih oko 25 pojedinačnih misija bilo zasnovano na vlastitoj, njemačkoj strategiji za jugoistočnu Europu".

Fokus ove studije je na angažiranju njemačke vojske Bundeswehra u Bosni i Hercegovini do 1998. „Izuzetno važan sukob na Kosovu, i sukobi u i oko današnje Sjeverne Makedonije tretiraju se samo površno. U tom smislu, naslov knjige je pogrešan, jer nije dat ukupan opis operacija Bundeswehra na Balkanu", smatra Michael Staack, politolog i profesor na Sveučilištu Bundeswehra u Hamburgu.

On navodi da su 80-ih, poslije smrti Josipa Broza Tita (1892.-1980.) stručnjaci sa Zapada „scenarij raspada Jugoslavije vidjeli kao najvjerojatniji razvoj događaja, uključujući i rizik od nasilne eskalacije". Međutim, kako piše, događanja u Jugoslaviji bila su u sjenci epohalnih preokreta u Sovjetskom Savezu, a zatim i u čitavom bivšem Istočnom bloku. „Kada je kolaps zaista nastupio, međunarodna zajednica se u velikoj mjeri pokazala nespremnom. Ispostavilo se da su diplomatski instrumenti bili isto tako beskorisni kao i misije plavih kaciga".

1994. - prekretnica za Njemačku politiku i vojsku

U tekstu se dalje navodi kako su „međunarodni akteri morali povećavati obujam i intenzitet vojnog angažmana - korak po korak – i uvijek kao reakciju na eskalaciju nasilja koje je srpsko rukovodstvo pod Miloševićem provodilo krajnje brutalno, uključujući i zločinačku strategiju etničkog čišćenja".

NATO je tako dobio novi zadatak. Bundeswehr nije bio uključen u misije plavih kaciga, ali je skoro od samog početka sudjelovao u operacijama NATO-a, piše FAZ. Za to su se Njemačkoj prvo morali stvoriti politički i pravni preduvjeti. Nakon što se (Zapadna) Njemačka pridružila UN-u (1973.), stav Berlina je uvijek bio da „Bundeswehr može samo braniti teritorij NATO-a".

Staack potom navodi da je „prekretnica došla s presudom od 12. srpnja 1994. kada je Savezni ustavni sud otvorio put čitavom spektru misija njemačke vojske u inozemstvu".

Prestanak važenja Kohlove doktrine

U tekstu dalje piše kako „u svom prikazu žučnih rasprava o ovom pitanju Keßelring jasno stavlja do znanja da je pripadnost određenoj generaciji imala veći značaj od stranačko-političkih linija podjele".

Takozvana Kohlova doktrina (doktrina tadašnjeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla) kojom se isključuje sudjelovanje Bundeswehra u operacijama u zemljama u kojima je nacistička vojska izvršila invaziju tijekom Drugog svjetskog rata - „nije se više mogla održati". „Umjesto toga, misije Bundeswehra na Balkanu, odnosno vojno djelovanje Njemačke, postalo je instrument kako bi Njemačka postigla da u sigurnosnoj politici bude rame uz rame sa SAD-om, Francuskom i Velikom Britanijom."

FAZ piše da Keßelring „uvjerljivo tvrdi da njemačka politika na Balkanu nije bila utemeljena na nekoj sveobuhvatnoj strategiji". Međutim, „Njemačka se tijekom misija razvila od aktera na rubu vojnih događaja do važnog diplomatskog i vojnog igrača, posebno u kosovskom sukobu".

Staack također kaže da Keßelring s pravom ističe da unatoč velikom angažmanu EU-a i NATO-a u Bosni i Hercegovini i na Kosovu tamo sada „nije rat, ali nije ni trajni mir". Zato je još jedna lekcija iz balkanskog iskustva Bundeswehra „da se prilikom započinjanja misija u inozemstvu moraju razmotriti granice njihove učinkovitosti", zaključuje Michael Staack u tekstu objavljenom u njemačkom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung.

„Bundeswehr na Balkanu. Između rata i očuvanja mira", studija nastala za Centar za vojnu povijest i društvene znanosti njemačkih oružanih snaga, objavljena je u izdanju V&R, u Göttingenu 2023. (386 stranica, 45 eura)

Autor knjige Agilolf Keßselring (1972.) je potpukovnik njemačke vojske Bundeswehra, specijalist za dronove i povjesničar. Na Sveučilištu nacionalne obrane u Helsinkiju predaje povijest europskog ratovanja, bavi se Finskom i baltičkim državama, kao i poviješću jugoistočne Europe, posebno Kosovom, BiH i Sjevernom Makedonijom. Njegov otac Rainer Keßerling radio je u njemačkom veleposlanstvu u Tokiju, gdje je autor i rođen, a kasnije je bio potpredsjednik njemačke tajne službe BND. Njegov djed Albert Keßelring (1885.-1960.), general-feldmaršal u nacističkoj vojsci, bio je ratni zločinac, vjeran Hitleru do kraja. Britanski vojni sud u Italiji ga je osudio na smrt, ali je kasnije više puta pomilovan, pa je umro na slobodi.

Priredila: D. Roščić

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu