Kako Donald Trump mijenja svjetsku politiku
20. listopada 2020Još za vrijeme svoje predizborne kampanje 2016. Donald Trump je jasno stavio do znanja što će mu biti vanjskopolitički prioriteti – America first (najprije Amerika). Sada, poslije četiri Trumpove godine u Bijeloj kući, taj slogan se može potvrditi činjenicama. Bezobzirni vlastiti interesi i konfrontacije su prožimali vanjsku politiku kao i stalne promjene u vanjskopolitičkom timu, iznenađenja i konfuzija.
Neovisno od toga hoće li Trump uspjeti izboriti drugi predsjednički mandat, njegove promjene u vanjskoj politici će imati dugoročni utjecaj i na djelovanje drugih političkih aktera. Nabrojat ćemo nekoliko najvažnijih posljedica.
Sam protiv svih
Od preuzimanja dužnosti Donald Trump je potkopavao međunarodnu suradnju. Već nakon tri dana u predsjedničkoj fotelji on je istupio iz Transpacifičkog partnerstva, trgovinskog sporazuma s azijskim zemljama. Washington se potom povukao iz raznih međunarodnih tijela i sporazuma – najpoznatiji su Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda i Pariški klimatski sporazum.
Osim toga, Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom jednostrano donosile važne političke odluke i protiv međunarodnog konsenzusa. Kao primjer možemo navesti američko priznanje Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela i premještanje američkog veleposlanstva u taj grad.
„Sjedinjene Američke Države su ozbiljno oštetile korisnu mrežu saveza i međunarodnih institucija", kaže Margaret MacMillan, kanadska povjesničarka koja predaje na Oxfordu i gostujuća je povjesničarka u Vijeću za inozemne poslove (Council on Foreign Relations), njujorškom vanjskopolitičkom trustu mozgova. Ona dodaje: „Mislim da je to jako oslabilo poziciju Sjedinjenih Američkih Država u svijetu."
I zaista, anketa Instituta za istraživanje javnog mnijenja Pew Research Center pokazuje da je stupanj suglasnosti s politikom Sjedinjenih Američkih Država na najnižoj razini u više desetljeća.
Oštećeni transatlantski odnosi
Zaklada Carnegie je u veljači ove godine konstatirala da je glavna razlika između Washingtona i europskih glavnih gradova u Trumpovom otporu prema multilateralizmu. A upravo je transatlantsko partnerstvo od okončanja Drugog svjetskog rata predstavljalo okvir za njegovanje zajedničkih vrijednosti, ciljeva i globalnih pristupa.
Ipak, razilaženje Europske unije i Trumpa nije samo ideološke naravi. Trump je aktivno kritizirao transatlantske odnose dovodeći ih u pitanje. Javno je izrazio sumnju u vrijednost saveza kakav je NATO. Najavio je povlačenje trupa iz Njemačke, jer ta zemlja po njemu ne izdvaja dovoljno za obranu. Uveo je uvozne carine na robu iz EU-a, prijetio je sankcijama ako dođe do izgradnje Sjevernog toka 2.
Margaret MacMillan vjeruje da će ta opterećenja odnosa dovesti do trajnih promjena: „To je kao u prijateljstvu. Skloni ste vjerovati prijatelju. Ali ako se povjerenje jednom izigra, teško ga je ponovo uspostaviti", kaže ova povjesničarka.
„Europa je stekla naviku da se oslanja na ’velikog brata’ u Washingtonu. Možda će Europljani sada reći da to jednoznačno nije put i da se moraju osamostaliti, moraju jače razvijati vlastitu vanjsku politiku", kaže MacMillan.
Kritično promatranje Kine
Konfrontativni Trumpov kurs prema Kini doveo je do povećane pozornosti. Počelo je trgovinskim ratom, a nastavilo se pritiskom da se isključi kineski koncern Huaweiiz poslova u vezi s izgradnjom nove mobilne mreže 5G.
Trumpovu oštru kritiku s odobravanjem su dočekali mnogi koji smatraju da je Kina predugo profitirala od globalnih trgovinskih sporazuma kršeći istovremeno ljudska prava.
„Predsjednik je s pravom izazvao Kinu zbog aktivnosti u trgovinskom sektoru", napisao je Richard Haass, predsjednik Vijeća za vanjske odnose.
Slično stvari vidi i povjesničarka MacMillan. Ona kaže da ne bi željela hvaliti Trumpa, ali po njoj su njegove odluke bile ispravne zbog masovne krađe intelektualnog vlasništva. Napetosti između SAD-a i Kine postojale su i prije Trumpa, ali u njegovom mandatu je „sve postalo puno jasnije i artikuliranije".
Opasnosti od „cvrkutave" diplomacije
Trumpova administracija je u vanjskopolitičkoj komunikaciji u različitim momentima slala različite poruke – često i posredstvom Trumpovog privatnog profila na Twitteru. A retorika je bila i ratoborna.
Alexi Drew se bavi istraživanjem konfliktnih situacija u društvenim mrežama u Centru za znanstvene i sigurnosne studije na londonskom King's Collegeu. Za nju su odnosi Sjedinjenih Američkih Država i Irana odličan primjer za opasnost koja vreba u Trumpovoj tviteraškoj diplomaciji.
„Ako se stavite u ulogu iranskog ministra vanjskih poslova Zarifa i Iranaca, vrlo je teško odrediti točnu poziciju Sjedinjenih Američkih Država. Do njih stalno stižu proturječnosti iz Ministarstva vanjskih poslova i najrazličitijih Trumpovih kanala."
Drew dodaje da Trump i njegov vanjskopolitički tim ne koordiniraju svoje poruke. Drew ne vjeruje da bi jedna poruka na društvenim mrežama mogla izazvati rat, ali u situaciji eskalacije ili povijesne krize između državnih i drugih aktera, takve poruke bi mogle doprinijeti eskalaciji.
Ohrabreni autokrati
Trumpov četverogodišnji mandat imat će još jednu posljedicu: autokratski vladari se na globalnoj pozornici osjećaju ohrabreni. Mnogi od njih su bili na vlasti još prije Trumpove ere, a njegov nekritični odnos prema njima, koji je ponekad i pun divljenja, znači i prešutno odobravanje njihovog stila vladanja.
Pokazalo se da Trump nije spreman tematizirati njihove navodne prijestupe u načinu vladanja. Primjer za ovo je odnos Trumpa prema Saudijskoj Arabiji poslije ubojstva novinara Jamala Khashoggija Dok su se gomilale sve jasnije indicije o umiješanosti saudijske kraljevske kuće u ubojstvo, Trump je saudijskoj vladi obećao svoju podršku.