Kad vam kći odjednom dođe u nikabu
3. listopada 2018
Liječnicu kratke crvene kose nazvat ćemo gospođa Müller. Posjetili smo je u njezinoj ordinaciji u jednom gradu na zapadu Njemačke. Ima tri kćeri, ali jedna od njih – nazovimo je Sofija, je odlučila biti nešto posve drugo.
Sve dok joj nije bilo 12 godina, obitelj je živjela posve uobičajeno: roditelji su katolici, slavili su se blagdani, Sofija je čak bila ministrantica u župnoj crkvi. Ali liječnica nam priznaje da se onda u obitelji dogodilo nešto o čemu ne želi govoriti. I donekle priznaje da je baš taj traumatični događaj naveo Sofiju da od tada uporno traži neku sigurnost, čvrstu strukturu koja bi je zaštitila, objašnjava majka.
Sofija je bila i na terapiji nakon tog traumatičnog iskustva, ali to joj nije bilo dovoljno. Tražila je nešto gdje bi vjerovala da će joj dati veću sigurnost. Nedugo nakon toga je došla do uvjerenja kako bi to mogao biti islam. Katolička vjera joj se činila „previše labava" i već sa šesnaest godina, dok su njezine vršnjakinje već iskušavale slobodu svoje mladosti, ona je krenula drugim putem.
„Dosta mi je vas nevjernika!"
Isprva je potajice odlazila na molitvu u džamiju, a i družila se samo s muslimanskim djevojkama „podrijetlom iz Maroka i iz vrlo patrijarhalnih obitelji", kaže nam majka. Brzo je došlo do toga i da želi prijeći na islam, a i kod kuće je počela nositi maramu. „Sa sestrama je uvijek bilo rasprava, stalno je bilo svađe. Nas je pak psovala kao 'nevjernike', a ona je stalno sa sobom nosila ili Kur'an ili knjige kao što su Muslimanska žena – muslimanski brak", sjeća se liječnica.
Ubrzo nakon toga je odselila od kuće i prekinula je svaki kontakt s obitelji. Majka je tek morala čuti kako joj se kći udala za nekog Turčina kojeg nije ni upoznala. Ali taj brak nije dugo potrajao: „Taj muž joj nije bio dovoljno veliki vjernik i nakon toga se vratila nama. Isprva smo pomislili: ta ludost je prošla, sad se vratila pameti. Ali smo se prevarili."
Jer Sofija je tražila i dalje „pravog muslimana" po forumima na internetu. Nije prestala niti svađa kod kuće, sve do toga da joj je otac oduzeo njezin mobitel. Sofija je pak također krenula u čisti prkos: prekinula je školovanje makar joj je još samo malo trebalo do svjedodžbe. I po drugi put je napustila roditeljski dom: „Nekoliko tjedana kasnije smo saznali da je u jednom drugom gradu tu u Njemačkoj, da se opet udala po muslimanskim propisima i da potpuno prekriva lice i tijelo nikabom."
Žar polako popušta
Liječnica priznaje da do danas nije uspjela shvatiti, što želi i čemu teži njezina kći. Da, sigurnost je jedno, makar to ne mora imati nikakve veze s vjerom. Ali ne može razumjeti niti život koji ona sada vodi, već s dvoje djece i s trećim na putu: „Žena ostaje kod kuće, brine se za djecu, a muž na stol dobije jelo kad dođe kući." Je li to nešto što neka žena može željeti u životu?
U posljednje vrijeme, pogotovo od kako su došli unuci, majci se čini da se Sofija konačno počela mijenjati. Ne samo da opet telefoniraju skoro svakog dana, nego se i sastaju i zajedno odlaze nekamo. I vjerski žar Sofije izgleda da je počeo popuštati: isprva nije htjela svoju djecu slati niti u dječji vrtić, ali je u međuvremenu shvatila da ne može djecu stalno držati u svoja četiri zida i da je važno da odrastaju s drugim vršnjacima.
Neko vrijeme je razmišljala i da presele u neku arapsku zemlju, tamo uči Kur'an i arapski jezik, ali o tome već dugo nema ni riječi: „Moja kći je shvatila da je već za njezinu djecu važno da u ovoj zemlji dobiju dobro obrazovanje. I da to u nekoj arapskoj zemlji nipošto nije jednostavno, pogotovo ne za ženu."
Majka isto tako ne može vjerovati da je Sofija doista sretna u svom životu: u tom drugom gradu jedva da nekoga poznaje i u goste joj dolaze samo prijatelji njezinog muža i njegova dva brata sa svojim obiteljima. I sa zetom se tek trudi održavati „normalan odnos", makar to nije baš lako.
Ekstremizam dolazi kad „mozak spava"
Naime, taj „dobar vjernik" kojeg je našla Sofija je podrijetlom iz Albanije. On je čak dva puta odlazio na bojište u Siriju. Tvrdi kako je oba puta odlazio tek kao član organizacije „Medicina sa srcem" kako bi pomagao nastradalima. Ali i njemačka Služba za zaštitu ustavnog poretka tu organizaciju manje uvrštava u humanitarne, a više ju vidi kao važno uporište ekstremnog selefističkog pokreta.
Doduše, zet je uvjerava kako više nema veze s tom organizacijom, ali teško je bilo što vjerovati: liječnica je uvjerena da njezinog zeta prate i promatraju. Prošle godine, dok Sofija i njezina obitelj nisu bili kod kuće, je netko provalio u njihov stan i sve pretražio. Liječnica je uvjerena da je to bila njemačka služba.
Nakon svega što je preživjela sa svojom kćeri, odlučna je javno govoriti o svojim iskustvima. U međuvremenu je uvjerena da je ekstremizam uvijek isti i da treba o tome razgovarati s mladima. Jer makar je Sofija ublažila svoja gledišta i kad je pozvana na proslave svoje ne-muslimanske obitelji više ne dolazi u nikabu, sad je na vlastite oči vidjela kako Nijemci reagiraju na prekrivene žene.
„Sofiju su već pljuvali i fizički je napali. Stali bi pred nju i govorili 'nekoga kao što si ti bi trebalo ustrijeliti!' Osobno sam vidjela da su je ljudi napadali kad smo negdje bili zajedno", kaže nam liječnica. Tu nema nikakvog smisla upuštati se u rasprave da je Sofija zapravo Njemica. Nego se pitati odakle takva tupoglavost – i na jednoj i na drugoj strani? To je ono što gospođa Müller i želi reći mladima: „Neka uključe svoj mozak. Da ih neki ljudi ne uvjere tako lako u neke stvari."
I gdje će trebati godinama da bi shvatili kako istina nikad nije tako jednostavna da bi stala u neku vjeru ili ideologiju.