Jezidi: izbjeglice u vlastitoj zemlji

Široki makadamski put uzdiže se prema horizontu i stapa se s njim, lijevo more kontejnera od rebrastog metala, zbijenih jedan do drugoga. Kontejnerski krajolik uokviruju bandere. Desno uz cestu je ograda. Iza nje: ništa - tu se završava kamp.

Veliko terensko vozilo iz kojeg izlazi Jan Jessen doima se malim u usporedbi sizbjegličkim kampom Mam Rašan u sjeverozapadnoj oblasti Ninava u autonomnoj regiji Kurdistana, koji izgleda poput manjeg grada. Ovdje živi više od 1.500 jezidskih obitelji.

Novinar iz Essena Jan Jessen je humanitarac i provodi projekte u ovoj regiji. Redoviti dolazi ovdje u sjeverni Irak.

Šest godina rata

On je u posjetu obitelji Mezafara Bergesa Matoa. On je Jezid, u kasnim tridesetima, izraz lica mu je prijateljski, ali život je ispisan na njegovom licu. Bore ga čine starijim. On i njegova obitelj jedva su uspjeli pobjeći od terorističke milicije Islamska država (IS). U Mam Rašanu su od prosinca 2015. - već šest godina.

Plavo, neugodno svjetlo, PVC pod u boji orahova drveta. Na njemu su, uz zidove, poredani tanki smeđi madraci sa zlatnim uzorkom. Na njih su sjeli Berges Mato i njegov gost. Na jednom od zidova je lajsna na kojoj vise ključevi. Ovdje sve ima svoje mjesto.

Malu prostoriju - dnevni boravak - ne veću od 10 četvornih metara, brzo se popunjava sa sve više ljudi. Prije svega pristižu djeca. Neka od njih su djeca Mezafara i njegove supruge, ostala su iz susjedstva. Ona svojim velikim, radoznalim očima promatraju posjetitelje i slušaju razgovore odraslih. Domaćica servira vodu i čaj - stalno provjeravajući nedostaje li još nešto nekome od gostiju.

Uvijek prisutna sjećanja

Jan Jessen, koji često dolazi ovdje u službi Caritasove pomoći izbjeglicama iz Essenu, zamolio je Mezafara Bergesa Matoa da ispriča priču o svojoj obitelji. Berges Mato sklapa ruke, duboko udiše, stiska usne - i klima glavom.

Tišina prožima sobu. Zrak je ispunjen gustim dimom cigareta. Čuje se samo zujanje klima-uređaja dok Mezafar Berges Mato, sjedeći prekriženih nogu, priča kako je bilo kada je došao Daeš - tako ovdje nazivaju IS. U to vrijeme, bili su u jednom selu u regiji Šingal. „Daeš je došao i zarobio nas, htjeli su nas natjerati da promijenimo vjeru", kaže on. No, kao nekim čudom, uspjeli su pobjeći u planine.

Obitelj Berges Mato je imala sreće, za razliku od mnogih drugih. U prvom tjednu genocida je oko 12.000 ljudi, prema podacima humanitarne organizacije Yazda, prisilno odvedeno ili ubijeno. A nakon toga su mnogi umrli od posljedica bijega i raseljavanja. Stari, slabi i svi koji nisu htjeli prijeći na islam. Djeca su indoktrinirana. Dječaci su obučavani u kampovima za IS borce, a djevojčice su ili držane kao seksualne robinje ili udavane za pripadnike te terorističke organizacije. Veliki je broj onih koji se vode kao nestali, a i brojne žrtve nisu još ekshumirane iz masovnih grobnica.

Ali to je povijest. Takozvani IS poražen je u Iraku 2017. Zbog čega onda oko 300.000 Jezida žive kao interno raseljene osobe u autonomnoj regiji Kurdistan? Zašto se ti ljudi ni danas, skoro pet godina kasnije, ne mogu vratiti na svoja ognjišta?

Rat je završen i još su tu

Do odgovora se može doći kada se napusti autonomna regija Kurdistan i krene na zapad prema Šingalu. Šingal - koji se naziva i Sindžar - je domovina Jezida iz koje su protjerani 2014. godine.

Pejzaž se iznenada promijenio čim je veliko terensko vozilo, nakon prelaska granice, ušlo u dio zemlje koji kontrolira Bagdad. Bodljikava žica, mitraljezi, karaule. Jedva da se može vidjeti pokoja vlat trave, nema drveća - smeđi pustinjski pejzaž u kojem se nalaze bombardirane i uništene olupine automobila, kao da su na brzinu skrenule s puta. Prazne kuće, gomile šuta i plastičnog otpada posvuda. Stječe se dojam da se došlo u sasvim drugu zemlju.

U sjevernom Iraku se na svakih nekoliko stotina metara nalazi kontrolni punkt. Na svakom drugom se mora zaustaviti i čekati. Ponekad to traje čak i satima. Jessen uvijek izlazi iz auta da zapali cigaretu. Teško naoružani ljudi ga ne izbacuju tako brzo iz njegovog unutarnjeg mira.

Vojnici u rukama drže američke jurišne puške M16 ili kalašnjikove. Ručne bombe i šaržeri vise na njihovim prslucima za municiju. Torbice za municiju su ukrašene zakrpama s lubanjama. Samovolja ovdje odlučuje hoće li netko nastaviti put ili će ostati čekati.

Sigurnost je za Jezide najveća prepreka povratku

„U različitim regijama postoje različiti problemi“, kaže Thomas Schmidinger u intervjuu za DW. Austrijski politolog provodi istraživanje o etničkim i vjerskim manjinama na Bliskom istoku.

Sigurnosna situacija u regiji Šingal je napeta i komplicirana, jer je u njoj prisutan veliki broj milicija pod kontrolom raznih strana. Primjerice, YPG koja je bliska Kurdskoj radničkoj stranci PKK, koju Njemačka, SAD i EU klasificiraju kao terorističku organizaciju. Ili "Jedinice narodne mobilizacije" (Hašd-al-Šabi milicije) koji su dijelom bili pod utjecajem Irana i borci Pešmerge. Među njima je i svuda zastupljena regularna iračka vojska. Istovremeno, Turska redovito bombardira ciljeve u toj regiji.

Sigurnosna situacija je veliki problem za jezidske povratnike. “Činjenica je da je na jugu postojao relativno veliki broj pristaša i aktivnih boraca takozvanog IS-a koji su živjeli u arapskim selima i gradovima neposredno uz jezidska naselja i djelimice još uvijek tu žive”, kaže Schmidinger. Za mnoge koji su preživjeli genocid nezamislivo je da se vrate tamo gdje njihovi mučitelji i sada žive.

No, neke obitelji su se već vratile u mali grad Sinun u sjevernom Šingalu. Tu je relativno sigurno, kaže Schmidinger.

Iz tog razloga je Caritasova pomoć izbjeglicama iz Essena prošle godine ovdje uspješno pokrenula projekt izgradnje staklenika za uzgoj povrća. I to je sljedeća postaja na Jessenovom putovanju.

Humanitarna pomoć kao prvi korak

„Sada ovdje pokušavamo provesti projekte kako bi povratnicima omogućili lakši početak života na svojim ognjištima“, kaže Jan Jessen. Popodnevno sunce mu obasjava lice, a iza njegovih ramena se prostire planinski lanac Šingal. Pored njega, pod bijelom plastičnom folijom raste povrće: uglavnom krastavci i začinsko bilje. Glineno tlo na kojem Jessen stoji ispucalo je, poput isušenog riječnog korita. Crijeva za vodu isprepliću su između plastenika.

Novim projektom staklenika Caritasova pomoć izbjeglicama iz Essena želi se suprotstaviti jednom od najvećih problema u regiji. "Ljudi kada se vrate nemaju posao. Osim što je infrastruktura uništena i sigurnosna situacija nešto teža, oni prije svega nemaju radna mjesta."

Pomoć izbjeglicama svojim pilot-projektom želi pokazati da je sve moguće - da se ovdje može raditi i da je relativno sigurno. Prije svega se, iako ne puno, može nešto i zaraditi. Jedna obitelj može zaraditi oko 150 dolara od berbe u staklenicima. A i sama može živjeti od uroda.

Projekt izgradnje staklenika će nekima olakšati povratak. Ali, prije svega, regija Šingal treba političko rješenje, kaže stručnjak za Bliski istok Schmidinger. "U svakom slučaju, svi lokalni akteri moraju se dogovoriti. Bez toga neće biti mirnog rješenja za Sinđar."

Sve dok se politička situacija ne razjasni i ne bude zajamčena sigurnost u regiji, obitelj Mezafara Bergesa Matoa ostat će u Mam Rašanu. Oni više vole živjeti u izbjegličkom kampu u skučenom kontejneru nego se vratiti na svoje ognjište, jer svjesni su da su ovdje u kurdskom sjevernom Iraku sigurni.

I njegov desetogodišnji sin Ajad. U trenirci FK Barcelone, ​​s digitalnim satom na ruci, na prvi pogled izgleda poput svojih vršnjaka u Nemačkoj. No samo na prvi pogled. Što su njegovi snovi? "Samo želim preživjeti", kaže Ajad, stidljivo se smješkajući kao da traži previše.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu