Je li to papa promjene?

Još jednom se potvrdilo staro pravilo: tko odlazi na konklavu kao papa, iz nje izlazi kao kardinal. Jer niti jedan od glavnih kandidata nije izabran, nego jedan dušobrižnik koji je poznat po svom jednostavnom životu i velikom humanitarnom angažmanu. Argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio je treći papa trećeg tisućljeća i ovaj isusovac je uzeo je ime Franjo. (Iz Vatikana su upozorili da mu je samo to ime sve dok se ne pojavi papa koji će opet uzeti ime Franjo - mada su mu svi mediji svijeta isprva nadjenuli ime Franjo I. op.prev.)

U svojoj domovini je pokazao kako je blizak ljudima i kako poznaje brige i potrebe siromašnih. Već i to je za katolike favela i drugih sirotinjskih predgrađa čitavog svijeta znak nade. Osobito je u Latinskoj Americi bila raširena želja imati papu koji će biti blizak svakodnevnom životu.

I ovaj nasljednik apostola Petra je konzervativan: to ne čudi osobito, jer obojica prethodnih papa su preko 35 godina imenovali isključivo konzervativne biskupe za kardinale. Franjo se dakle jedva može smatrati reformatorom kakvog žele mnogi kritičari crkve. Ovaj isusovac je u mnogim prilikama i veoma jasnim riječima osuđivao socijalne razlike, ali je i blizak izuzetno konzervativnoj katoličkoj organizaciji "Comunione e Liberazione". Teologija oslobođenja je i njemu bio predmet srdžbe. Može li takav papa postaviti u pitanje temeljne pouke katoličke crkve?

I može li se ovom papi čestitati na izboru? Zadaće i problemi koje čekaju ovog 76-godišnjaka su upravo gigantski. Kao prvo, njegova zadaća mora biti povratiti povjerenje. Skandali sa zlostavljanjem djece u katoličkim institucijama su teško narušili ugled crkve i - prije svega u zemljama zapada - uzrokovali masovno napuštanje crkve.

Ovaj papa bi se morao prihvatiti - već davno potrebnih - reformi unutar crkve. Problemi nipošto nisu svugdje isti: Nijemce osobito zanimaju teme koje niti njemački papa nije želio riješiti, od neravnopravnog odnosa laičkih crkvenih udruga prema svećenicima, uloga žena u crkvi, pitanja celibata i odnosa prema evangeličkoj crkvi. Ali i uopće, odnos crkve prema drugim vjerama je izuzetno osjetljivo pitanje, tu je i pitanje odnosa prema sprječavanju začeća... I tako dalje, i tako dalje...

I u samom Vatikanu ima mnogo problema koje treba riješiti. Afera Vatileaks je zorno pokazala brojne spletke i intrige iza zidina crkve i uvelike podupire dojam kako papa Benedikt XVI. na koncu više nije držao kormilo crkve.

Ne, novom poglavaru 1,2 milijardi katolika se ne može pozavidjeti na njegovom poslu. Već i njegova poodmakla dob budi sumnju da li je to čovjek budućnosti. Mnogo prije se nameće zaključak kako su kardinali opet izabrani papu kao "prijelazno rješenje", a ne nekoga tko će kročiti novim stazama. Možda je konklava, obzirom na stanje u katoličkoj crkvi, propustila priliku. Ali ponekad se vjerom doista mogu pomicati planine.