Je li Palmira zauvijek izgubljena?

Impozantni stupovi, široke ulice, divovske ruševine – antički grad Palmira, smješten u pustinjskoj oazi, jedan je od najimpresivnijih svjedočanstava arhitektonske umjetnosti starih Rimljana. Desetljećima je grad privlačio i turiste i arheologe. No, više nije sigurno što je uopće još ostalo od ruševina nekadašnje antičke trgovačke metropole. Paravojska tzv. Islamske države (IS) kontrolira Palmiru od svibnja ove godine. Nakon osvajanja ekstremisti su odmah počeli s uništavanjem hramova, slavoluka i nadgrobnih spomenika.

Taj gubitak uznemirio je znanstvenike širom svijeta. „Palmira je jedinstveno mjesto, ona je simbol otvorenosti i kulturne raznolikosti. Bila je dio trgovačkog puta koji je povezivao Kinu i istočni Mediteran preko Perzije“, kaže direktor berlinskog Muzeja Prednje Azije dr. Markus Hilgert i dodaje: „Palmira je izuzetno važna jer je iznenađujuće dobro očuvana. Zato je gubitak tih lijepih i na daleko vidljivih građevina posebno bolan.“

Ekstremističko razaranje

Nedavno su ekstremisti digli u zrak Slavoluk pobjede star više od 18 stoljeća. Podigli su ga Rimljani krajem drugog stoljeća nove ere. IS je prošlog mjeseca uništio ostatke dvije značajne građevine: Belov rimski hram i Hram Baal-Šamina. Američka škola za orijentalna istraživanja (ASOR) objavila je satelitske snimke koje pokazuju razmjere uništavanja. „Vrlo sam pesimističan kada je riječ o budućnosti Palmire“, kaže šef za sirijske starine Maamoun Abdelkarim u jednom intervjuu. I Markus Hilgert se pribojava da ekstremisti namjeravaju uništiti cjelokupno kulturno naslijeđe u Palmiri. No on se ne želi pomiriti s gubitkom. Ostaci rimskih građevina u Palmiri dobro su istraženi, postoje fotografije i točni podaci. Hilgert smatra da je moguće obnavljanje ili barem djelomična rekonstrukcija razorenih građevina: „Jednog dana jasnije ćemo vidjeti koliko su teška razaranja u Palmiri i što se može učiniti s fragmentima koji su još uvijek tamo.“

Varijante rekonstrukcije

Obnova bi se mogla odvijati u nekoliko varijanti. Mogli bi se upotrebljavati originalni dijelovi građevina koji su sačuvani, a mogle bi se rekonstruirati i cijele građevine, uz upotrebu novog materijala, kao što je to bio slučaj s rekonstrukcijom Berlinskog dvorca. Hilgert smatra da je preduvjet za rekonstrukciju u Palmiri utvrđivanje stvarnih razmjera štete.

Znanstvenici trenutno raspravljaju o tome mogu li se takozvanim fotogrametrijskim postupkom dvodimenzionalne slike pretvoriti u 3-D modele. Razmišlja se i o 3-D printerima. Hilgert objašnjava da već postoji tehnologija koja to omogućava, ali da bi se ona morala prilagoditi potrebama znanstvene, odnosno arheološke rekonstrukcije. On je siguran da ta tehnologija neće biti samo dostupna u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, nego i bliskoistočnim zemljama, u kojima je u posljednje vrijeme uništeno posebno mnogo kulturnih dobara.

Mada još nije poznato do koje mjere je Palmira razorena, Markus Hilgert predlaže da se ne čeka prekriženih ruku: „Nismo bespomoćni, imamo sredstva za istraživanje i stvaranje infrastrukture. Imamo moralnu dužnost da to učinimo, jer smo naše znanje stekli u razmjeni sa sirijskim kolegama. Zato je važno da im sada vratimo znanje i tehnologiju i da se založimo za to da ovo kulturno blago ne bude zauvijek izgubljeno.“