Borba za spašavanje kulturnog blaga

Snajperist je vrebao iz provizornog skrovišta napravljenog od starih limenih bačava i guma. Rupa u zidu veličine tanjura bila mu je dovoljna da ima kontrolu nad trgom pred njim - što je značilo fatalnu prednost u odnosu na one koji su mu bili na nišanu. Pred njim se prostirala takozvana "Zelena linija". U 15-godišnjem libanonskom građanskom ratu ona je dijelila crtu bojišnice na zapadni i istočni Bejrut. Kako je skrovište snajperista tada izgledalo može se danas vidjeti na jednoj fotografiji u Bejrutskom nacionalnom muzeju. Fotografija i zazidana rupa u jednom zidnom mozaiku pored nje podsjetnici su na ono što se prije više od 25 godina događalo u ovom muzeju.

Muzej na prvoj liniji bojišnice

On je za vrijeme rata služio kao neka vrsta bunkera. Unutar njegovih zidova su se zabarikadiravale jedinice paravojnih postrojbi. Muzej im je pružao stratešku prednost jer se zgrada protezala duž "zone smrti" između istočnog i zapadnog Bejruta, priča madame Anne-Marie Afeiche, direktorica muzeja. Pored uništenog zidnog mozaika u muzeju se mogu naći daljnji tragovi rata. Gotovo dva metra visoki div od vapnenca stoji u dnu muzejske dvorane. Njegova desna strana prekrivena je čađom: "Tijekom zime je ovdje bilo jako hladno i vojnici su palili vatru. Pritom su nagorjeli i našeg diva."

Zaštita kulturnog blaga u arapskom svijetu je akutni problem. U ratovima i terorističkim napadima su proteklih godina uništene brojni spomenici kulture u Siriji i Iraku. Stoga je sudbina Bejrutskog nacionalnog muzeja reprezentativna za sudbinu kulturnog blaga u ratnim vremenima. Unatoč manjim oštećenjima, većina eksponata muzeja je na kraju srećom preživjela građanski rat u Libanonu.

Najzaslužniji za to su tadašnji muzejski direktor Maurice Shebab i njegova supruga Olga. Oni su manje objekte zazidali u muzejski podrum. Pravi izazov su, međutim, bili veliki izložbeni objekti. Vreće pijeska i ograde od dasaka koje su muzejski djelatnici postavljali kao zaštitu uvijek bi iznova odvlačili pripadnici milicija. Na kraju je Shebab odlučio sakriti teške sarkofage i kipove u betonske blokove visoke jedan metar. "20 godina nitko nije znao gdje leže umjetnine iz Nacionalnog muzeja. Maurice Shehab odnio je tu tajnu sa sobom u grob. Nije ostavio nikakve crteže niti zapise", priča Afeiche. Ona je bila jedna od članica malobrojnog tima arheologa koji je nakon rata prvi ušao u muzej. Kada je 1996. odlučeno razbiti betonske blokove i zidove podruma, iznenađenje je bilo veliko. "Nacionalni muzej u Bejrutu je imao jednog briljantnog direktora koji je, međutim, imao i vremena sakriti kulturno blago. Ali ponekad i unatoč postojećem planu za slučaj nužde, ne bude vremena", ističe Afeiche.

Utrka s vremenom i motivi kulturnog vandalizma su presudni čimbenici u zaštiti kulturnog blaga, potvrđuje i libanonska arheologinja Joanne Farchakh Bajjaly: "U libanonskom građanskom ratu je uništavanje umjetnina bilo rezultat rata. One nisu uništavane namjerno. No, u ratovima u Iraku i Siriji je situacija drukčija. Tamo je kulturna baština cilj napada."

Civilizacijsko barbarstvo

Bajjaly se već u svojim publikacijama bavi "kulturnim vandalizmom" koji nije novi fenomen u arapskom svijetu. Od 1998. godine do kraja rata u Iraku 2003. godine ona je više puta putovala u Irak i dokumentirala oštećenja kulturnih spomenika koji su bili ili bombardirani ili opljačkani. Među njima su bila i kulturna blaga s UNSCO-vim predikatom svjetske kulturne baštine poput Hatre i Nimroda, koje su pripadnici Islamske države nedavno razorili buldožerima i eksplozivom.

Još tijekom svog rada u Iraku prije deset godina Bajjaly je došla do tužnog zaključka: "Popravljati oštećena kulturna blaga je kao pokušati oživjeti mrtve. U iračkom ratu sam bila svjedokinja onoga što bi povjesničari nazvali krajem civilizacije. Danas smo zahvaljujući medijima svi svjedoci toga nepravednog procesa."

Borba protiv ilegalne trgovine umjetninama

Do sada su se dvije strategije u borbi za spašavanje kulturnog blaga pokazale učinkovitim: prevencija i kontrola ilegalne trgovine antikvitetima. Još prije nego što je IS osvojio sirijski pustinjski grad Palmiru, iz njega je, prema navodima UNESCO-a, u Damask prebačeno oko 400 statua i artefakta. A kako bi spriječili šverc ukradenim umjetninama arapske kulturne ustanove tijesno surađuju s nacionalnim i internacionalnim sigurnosnim tijelima.

I Nacionalni muzej u Bejrutu sudjeluje u tome. "Naša je odgovornost kontrolirati ilegalnu trgovinu. Čim dođemo u posjed nekih antikviteta, zamolimo sirijske i iračke kolege da ih identificiraju. Tako smo i proteklih godina uspjeli vratiti mnoge artefakte", kaže Afeiche.

Naučiti mlade

Za Bajjaly postoji i treći put: prosvjećivanje. Maurice Shebab je to pokazao svojim primjerom: on je ispravno procijenio situaciju u građanskom ratu i sačuvao je kulturno blago u Nacionalnom muzeju za buduće generacije. I mladi bi trebali naučiti kako ga zaštititi. "Biladi", u prijevodu "Moje zemlje" - tako se zove organizacija koju je osnovala Bajjaly 2005. Njezin je koncept jasan i jednostavan: mladi posjećuju kulturne spomenike i u seminarima uče o povijesnim poveznicama.

Fokus organizacije je na tome da se u mladim ljudima stvori povezanost s vlastitim povijesnim nasljeđem. Tako bi, objašnjava Bajjaly, i starije generacije mogle profitirati od znanja djece: "Moja generacija je odrastala za vrijeme rata. Mi nismo imali vremena razmišljati o očuvanju kulture. Ovdje u Libanonu zato danas želimo naučiti mlade kako će sutra zaštititi svoju kulturnu baštinu."