Japansko mučilište kao svjetska baština?

Svađa između Tokija i Seula uvijek je na dnevnom redu čim se spomenu korejski prisilni radnici koje je Japan izrabljivao tokom kolonijalnog i ratnog razdoblja (1910.-1945). Odnosi dviju susjednih zemalja su godinama hladni, posebno otkako su južnokorejski sudovi osudili japanske tvrtke na plaćanje odštete bivšim prisilnim radnicima.

Tokio je na to uveo sankcije protiv korejskih proizvođača poluvodiča. Za Japan je pitanje odštete bilo riješeno isplatom reparacija, dok u Seulu stalno ukazuju na izostanak kajanja i svijesti o krivici na japanskoj strani.

Nedavno je Tokio dolio ulje na vatru kada je od UNESCO-a zatražio da bivše rudnike zlata i srebra na otoku Sado proglasi svjetskom kulturnom baštinom. U tom zahtjevu se nijednom riječju ne spominje da su na Sadu tokom Drugog svjetskog rata morali raditi Korejci. Seul je uložio prosvjed. U pitanju je „traljavi pokušaj uljepšavanja brutalnosti tokom japanske vladavine nad Korejom", piše list Korea Herald.

Diplomatska razmjena i sastanci zadnjih tjedana nisu donijeli posebne rezultate. UNESCO bi trebao donijeti odluku o rudnicima na ljeto 2023. godine, nakon što jedna savjetnička grupa posjeti otok Sado u drugom dijelu ove godine. Doduše, u UNESCO-ovom Odboru za svjetsku baštinu nalaze se predstavnici Japana, ali ne i Južne Koreje.

Mračna povijest Mitsubishija

Na otoku Sado, nadomak metropole Niigate, rudnici su postojali još u 12. stoljeću. Prema navodima Tokija, u 17. stoljeću tu je bio najveći rudnik zlata na svijetu, tu su se vadili srebro, bakar i željezo. Okna su bila aktivna sve do 1989. godine.

Japan traži priznavanje tog mjesta kao svjetske kulturne baštine za razdoblje između 1603. i 1867. godine, kada su se zlato i srebro tamo vadili jednostavnim alatkama, dok je drugdje na svijetu posao već bio naprednije obavljan. Danas su rudnici upriličeni kao muzeji, a mjesto na karti svjetske baštine bi, kako se nadaju na Sadu, privuklo posjetitelje i državnu financijsku pomoć.

Firma Mitsubishi je krajem 19. stoljeća kupila jedan od rudnika i modernizirala ga. Tamo je za ovu tvrtku tokom ratnih godina radilo oko 1.500 Korejaca, nakon što su japanski muškarci mobilizirani za rat.

Prema japanskom povjesničaru Yasutu Takeuchiju, postoje povijesni dokumenti u kojima se bilježi da je više od stotinu Korejaca tokom godina pokušalo pobjeći iz rudnika i s otoka. „To potvrđuje da su bili prisiljeni na rad", kaže Takeuchi za New York Times. No danas na otoku Sado ništa ne podsjeća na sudbinu Korejaca.

Između 1910. i 1945. je ukupno oko 780.000 Korejaca bilo prisiljeno na rad u japanskim tvornicama i rudnicima, često u užasnim uvjetima, bez plaće ili prava na odmor.

Konzervativci drže premijera u šaci

Japanski premijer Fumio Kishida najprije je htio zaustaviti zahtjev da se rudnici priznaju kao kulturna baština, kako ne bi dalje narušavao odnose s Južnom Korejom. No, pod pritiskom konzervativnog krila svoje Liberalno-demokratske stranke (LDP) ipak je popustio. „Znamo da Južna Koreja ovdje ima drukčiji stav. Zato trebamo voditi smisleni dijalog", rekao je Kishida.

Među tvrdolinijašima iz LDP-a najvažniji je raniji dugogodišnji premijer Shinzo Abe. Kishida tom tvrdom krilu duguje imenovanje na dužnost predsjednika stranke i premijera, pa mu povremeno čini ustupke. U listopadu je tako izazvao bijes Pekinga i Seula jer je posjetio sporni hram Yasukuni. To je svetište posvećeno svim japanskim žrtvama rata od 19. stoljeća do danas (njih oko 2,5 milijuna), među kojima su i osuđeni ratni zločinci.

Sada je Kishida dirnuo o osinje gnijezdo. Jer, Japan pred UNESCO-om bije više bitaka kako bi izbjegao priznati žrtve svoje okupacije.

Prije pet godina se Tokio opirao registriranju dokumenata o masakru nad Kinezima u Nankingu (1937) kao „Pamćenje svijeta", što je druga UNESCO-ova kategorija pored kulturne baštine. Japan je inzistirao da UNESCO promijeni svoja pravila, tako da zemlje mogu staviti veto na registraciju. A sada Tokio inzistira na rudnicima unatoč protivljenju Seula.

Osim toga, u Japanu je kao svjetska kulturna baština od 2015. priznato više od dvadeset „Mjesta industrijske revolucije u vrijeme cara Meijia" (1867.-1912.) koji je uspostavio modernu državu. I tada je Južna Koreja kritizirala ignoriranje korejskih prisilnih radnika na tim mjestima. Na to je Japan obećao UNESCO-u da će primjereno obilježiti i korejske žrtve.

Prošle godine je pak Odbor za svjetsku baštinu utvrdio da Japan nije ispunio obećanje. Sada vlasti u Tokiju imaju vremena da do kraja prosinca izvijeste kako će to ispraviti. „Japan postaje zemlja u kojoj zadana riječ ne znači ništa“, kaže korejski povjesničar Hwang Sun Ik.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu