Carska odluka i japanska dvojba

Takeshi Umami koji je bio ono što bismo mi nazvali šef dvorskog protokola na dvoru japanskog cara Hirohita sve do njegove smrti 1989. je jednom rekao kako je najteže u njegovoj dužnosti "podizanje i spuštanje zavjese krizantema."

Ta rečenica je svakako izjava u najboljoj tradiciji Zemlje izlazećeg sunca gdje nije nipošto uobičajeno da ono što se misli bude i ono što se želi reći - i da to onda ima neposredne veze s onim što se doista kaže. Čak i ako se zna japanski jezik, to nipošto ne znači da je za najvišeg dužnosnika dvorske kuće stare barem 26 stoljeća najteži posao bio bavljenje gredicama cvijeća carskog parka. Krizantema je cvijet koji je simbol japanskog cara pa njegove riječi zapravo znače odnos cara prema javnosti. Pogotovo kao što je slučaj sada kada se čuju vijesti kako car Akihito želi odstupiti sa svoje dužnosti.

Japanski dvor je u međuvremenu demantirao te vijesti, ali opet i shodno tradiciji i pravilnom načinu ophođenja na dvoru, niti taj demant ne mora biti ono što se misli i što se želi reći. Možda bi prije neki manje važni službenik bio morao izgubiti život zbog ovakve "greške" što se takva glasina uopće pojavila u javnosti čak i u slučaju da car doista razmišlja o abdikaciji. Dakle, sve u tradiciji "podizanja i spuštanja zavjese", ali u međuvremenu je takva praksa ukinuta.

Nema postupnog prijelaza

A sve se čini da u toj glasini ima istine. Zdravlje 82-godišnjeg japanskog cara više nije dobro. Prije trinaest godina mu je operirana prostata, a 2008. je imao želučano krvarenje - vjerojatno prouzročeno stresom. 2012. mu je operirano srce i ugrađena mu je premosnica, a još prošlog prosinca se čak javno požalio na muke svoje starosti kad je počinio greške u ceremoniji. U svibnju je onda došla i vijest iz dvora kako će njegova visost smanjiti broj dvorskih prijema i susreta sa stranim državnim gostima. Te zadaće će sada češće preuzimati prijestolonasljednik Naruhito i njegova žena Masako.

Japanski car isto tako odbija da njegov nasljednik postupno preuzima njegove dužnosti, baš kao što je svojevremeno i Akihito postupno preuzeo dužnosti svog oca Hirohita. On poručuje kako "netko tko može preuzeti službene obaveze treba preuzeti moju dužnost." To uredno prenose japanska nacionalna televizija NHK i agencija Kyodo, ali ovaj puta i čitav Japan mozga o tome što je car zapravo mislio i što je želio reći kad je izrekao te riječi.

Jer značenje koje se nameće jest zapravo - politička bomba u Japanu. Naime, to je rečeno samo tri dana nakon izbora Gornjeg doma japanskog parlamenta u kojemu su nacionalističke snage i tamo, kao što već imaju u zastupničkom domu, osvojile dvotrećinsku većinu. Već su najavile i kako žele po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata promijeniti Ustav. Ono što oni žele promijeniti je u potpunoj suprotnosti s onim čemu je car Akihito praktično posvetio čitav svoj život.

Parola glasi Heisei - pomirenje

Ovaj japanski car je godinama pokušavao ispraviti ono što se događalo u vrijeme njegovog oca Hirohita. Je li on bio kriv za Drugi svjetski rat i za stravične zločine koje su počinile japanske snage u svojem osvajačkom pohodu - zapravo još uvijek nije posve jasno. Za vrijeme rata za saveznike nije bilo nikakve sumnje: "First Benito, next Hirohito" su Amerikanci radosno pisali i na svoje bombardere nakon smrti talijanskog fašističkog diktatora, uvjereni da baš svi - Hitler, Mussolini i Hirohito- trebaju odgovarati za zločine. I da je moguća samo jedna kazna.

Je li japanski car Hirohito bio kriv i je li mogao spriječiti rat - ili je i on bio žrtva uobičajenih dvorskih spletki i ambicija tadašnje japanske vlade, to je praktično nemoguće reći. U svakom slučaju, američki general McArthur je kao zapovjednik okupiranog Japana procijenio kako mu je Hirohito od veće koristi živ nego pogubljen. Ali Hirohitov sin Akihito je od početka želio ukloniti i posljednju dvojbu u njegove nakane.

Već parola njegove vladavine kada je 1989. konačno stupio na "Prijestolje krizantema" je bila Heisei - sklopiti mir. U proteklih 27 godina je činio sve da se ne zaboravi ta tragična uloga njegovog oca i stravičan rat koji je poveo Japan. Tako je i posjetio 27 zemalja i područja koja su bila osobito pogođena u ratnim ambicijama Zemlje izlazećeg sunca. Nema tome dugo da je već i ideja da japanski car napusti Japan bila nešto potpuno nezamislivo, ali je Akihito već 1991. posjetio Tajland, Maleziju i Indoneziju, 1992. Kinu, 1993. je obišao i japanski otok Okinavu na kojemu je zbog tvrdoglavog otpora američkim osvajačima praktično jedva ostao kamen na kamenu. Njegova misija nikad nije prestala, čak i prošle godine je otišao na Filipine.

Pacifizam je stvar prošlosti?

Doduše, japanskom caru je najstrože zabranjeno političko djelovanje, što znači i isprika za zločine koje su Japanci počinili u ratu. Ali on redovito izriče "duboko žaljenje" zbog počinjenog i jasno izražava saučešće za japanske žrtve. I prošle godine, povodom 70. obljetnice kraja rata, opet je izrazio svoje "duboko žaljenje". To u svakom slučaju nešto znači kad to kaže 125. japanski car, direktni nasljednik cara Jimmua iz 7. stoljeća prije nove ere, a koji se sam proglašavao pra-praunukom japanske božice sunca Amaterasu.

U svakom slučaju, riječi cara su bile mnogo jače nego poruka konzervativnog japanskog premijera Shinzoa Abea koji je tek izjavio kako "se moli da se tragedija rata ne ponovi" - kao da je to bila elementarna nepogoda, a ne rat koji je poveo Japan. Ipak, u prosincu je Abe dodao kako je "uspomena i razumijevanje rata najvažnija zadaća za budućnost Japana", makar i tu opet nije posve jasno što je premijer time mislio i želio reći.

Jer konzervativna stranka japanskog premijera sada s dvotrećinskom većinom u oba doma parlamenta želi u Ustavu promijeniti članak 9 kojim se ta zemlja obvezuje na pacifizam. Doista, Japan teoretski uopće nema vojsku. On ima jedinice, ratno zrakoplovstvo i mornaricu takozvanih "obrambenih snaga". Ali caru se očito ne sviđa već i pomisao da se Japan tako odriče svog temeljnog načela miroljubivosti.

Isto tako, japanski konzervativci žele promijeniti i sam položaj cara u japanskom društvu. U postojećem Ustavu koji su, doista se može reći, "pisali Amerikanci" nakon rata, car je samo "simbol države i jedinstva naroda." Konzervativne snage žele svog monarha proglasiti formalnim državnim poglavarom, kao što je bio i do Drugog svjetskog rata.

To ne znači da ti političari žele da im se onda car miješa u poslove. To bi moglo značiti da japanski car u najboljem slučaju ima ovlasti kao i britanska kraljica kojoj je samo prilikom otvaranja parlamenta zapravo dozvoljeno uopće dati naslutiti što misli o politici koja se vodi. Ili čak još manje od toga.

A onda još i - kćerke

Ali konzervativci bi tako stvorili dojam da onda "carska vlada" djeluje po carskoj milosti, drugim riječima, po volji i naklonosti nasljednika boginje Sunca. A to svakako godi tradicionalnom konzervativnom duhu koji se širi u određenim dijelovima japanskog društva.

Japanski car Akihito u svakom slučaju ne želi prepustiti da ta "božanska aura" Prijestolja krizantema opet obuhvati i "obične" japanske političare. Pogotovo kad oni dolaze iz redova konzervativaca koji će teško preko usnica istisnuti bilo što i nalik isprici za zločine Japana u ratu. A moguća abdikacija otvara i još jedan problem koji je upravo za konzervativce Japana neprihvatljiv.

Naime, nasljednik Akihita je jasan, to je njegov najstariji sin Naruhito. Ali već onda počinju "nerješivi" problemi. Naime, Naruhito ima samo jednu kćer i makar se car već nekoliko puta založio da na prijestolje Japana (opet) može sjesti i žena, to je za konzervativne snage te zemlje neprihvatljivo. Već 2005. je japanski premijer Junichiro Koizumi pokušao navesti parlament da prihvati promjenu u odredbi o nasljeđivanju, ali brzo je morao shvatiti da je možda lakše navesti boginju Sunca da u takvom slučaju opet pošalje novog cara.

Ovako, nasljednik japanskog cara u drugom naraštaju je siguran u liku jednog jedinog unuka: desetogodišnjeg Hisahita. Ali on je tek nećak "prvog" prijestolonasljednika, to je sin njegovog mlađeg brata. Njihova sestra, Sayako je pak načinila "neoprostivu grešku" da se 2005. uda za ne-plemića tako da je i službeno izbačena iz carske obitelji i nasljednog reda.

2012. je premijer Yoshihiko Noda pokušao progurati odredbu da ženski potomci carske obitelji ne izgube automatski status dijela carske obitelji čim se udaju, ali čak i to je bilo "previše". Za konzervativce žene nisu isto vrijedne kao muškarci i tako nešto se ne može opravdati, baš kao i da netko iz carske obitelji zasnuje obitelj s nekim iz građanske klase.

Umjesto toga bi radije vratili plemićki status i onim obiteljima koje su ga izgubile nakon rata. U 2.700 godina dugoj povijesti carske obitelji je svakako bilo dovoljno carskih izdanaka i da se napuni omanje naselje - i da onda možda među njima konzervativne snage izaberu nekoga tko bi bio više po njihovom ukusu.

U svakom slučaju, car ovom najavom o odstupanju otvara Pandorinu kutiju mnogih problema i pitanja o kojima će Japanci tek morati dobro razmotriti kako bi znali što da misle, što žele reći - i što će na koncu odlučiti.