Alltagsszenen im Ghetto

Fotografije su iznimno snažne, potresne i dirljive. Dojam pojačava i izgled samog centra. Izložbena prostorija jednostavnog je izgleda s crno-bijelim fotografijama velikog formata koje vise na zidovima. Teme su primjerice djeca koja rade snjegoviće, žena koja posprema sobu, društvo s vjenčanja koje se veselo smiješi u kameru. Sve su to zapravo slike lažne svakodnevnice geta Litzmannstadt . Izložbu je organizirala berlinska zaklada "Topografija terora" povodom 70. obljetnice deportiranja židova iz Trećeg Reicha u poljski geto.

Na granici između nade i straha od smrti

Fotografije su do sada široj javnosti bile potpuno nepoznate. Mnoge su u stvari nastale po narudžbi nacista koji su inzistirali na idiličnom prikazivanju života u getu. Također je židovski sud, židovska prisilna uprava, htjela pokazati kako su zatvorenici geta vrlo vrijedna radna snaga. U te svrhe su i naređivali da se radionice i manufakturni pogoni fotografski dokumentiraju. Tako se mogu vidjeti fotografije muškaraca za stolarskim klupama, žena za šivaćim mašinama te djece koja proizvode igračke od lima. Rad je za stanovnike geta bio jedna vrsta strategije za preživljavanje. Tadašnje poznate modne marke kao i privatne njemačke tvrtke poput Neckermannna šivale su i proizvodile svoju robu u getu. No nada koja je tada hranila ovaj mučeni puk, da će na račun svog marljivog rada biti pušteni u slobodu, nikada se nije ostvarila.

U drugom po veličini poljskom getu (najveći je bio onaj u Varšavi) zbog gladi, bolesti i nasilnog iživljavanja nad njima umrli su između 1940. i 1944. deseci tisuća ljudi, a 80.000 ljudi proslijeđeno je u koncentracijski logor za masovna ubijanja Kulmhof. Oni koji su uspjeli preživjeti do 1944. deportirani su u Auschwitz. "Velika većina ljudi koje vidimo na fotografijama nisu preživjeli geto“, kaže Werner Jung, direktor dokumentacijskog centra u Kölnu.

Tajne snimke užasa

Osim prizora iz radne svakodnevnice u getu fotografi su međutim potajno dokumentirali i scene zločina koji se tamo redovito provodio. Ove slike prikazuju mrtve zatvorenike, ubijanja, prepune vlakove koje odvode već izmučene ljude u koncentracijske logore smrti. Izložba u Kölnu prikazuje oba aspekta, naručene fotografije idilične zajednice geta te realni prikaz stravičnih zlodjela s kojima su zatvorenici bili suočeni. Tu vidimo i pokušaje zatočenih fotografa da dokumentiraju ove zločine i ostave zapise koji će svjedočiti o njihovoj patnji te kasnije poslužiti kao dokazni materijal.

Izloženi materijali pomno su izabrani iz ukupno 27 albuma s preko 12.000 fotografija, koji su 2006. pronađeni u državnom muzeju u Lodzu. Ovo je najopsežniji fotografski izvještaj iz jednog židovskog geta. Danas znamo imena samo dvojice židovskih fotografa: Mendela Grosmana i Henryka Rossa. Obojica su u svojim rodnim mjestima bili priznati fotografi. Mendel Grosman je 1945, nedugo prije kapitulacije Trećeg Reicha ubijen. Henryk Ross uspio je sakriti i očuvati svoju fotografsku dokumentaciju. Nakon rata radio je kako fotograf u Lodzu te je 1956. emigrirao u Izrael.

Pune četiri godini pratili su Grossman, Ross i drugi anonimni fotografi život ovog poljskog geta. Rezultat njihova rada je izložba koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, upravo zbog prikaza strave pod plaštem svakodnevnog „skladnog suživota“.

Autor: Gudrun Stegen/ Lea Talijančić

Odg. ur.: Z. Arbutina