Izgubljena gastarbajterska generacija
20. veljače 2019
Roman „Gegen die Träume" (u prijevodu "Protiv snova") s kojim je stupio na njemačku književnu scenu, Sead Husić je posvetio svojoj majci. Zapravo svim majkama, djevojkama i ženama koje su iz kojekakvih razloga u kolonama „gastarbajtera" dolazile na rad u Njemačku. Neke u potrazi za boljim i sretnijim životom, a mnoge da bi pobjegle od jada i bijede, da bi se naprosto izbavile iz teških životnih okolnosti u kojima su bile rođene.
Mersija, glavni ženski lik ovog romana, bježi iz rodnog Brčkog zbog stida. „Ona nije htjela završiti kao njen otac, siromašan i lud“, rečenica je s kojom Husić otvara priču o čudnom životu njenog oca Ahmeda, sina bogate trgovačke obitelji, koji je protraćio i upropastio svoj život zbog grešne i nesretne ljubavi prema djevojci prinuđenoj na prostituciju. Mladić, kojeg je otac slao u europske metropole u kojima je kupovao skupocjena odijela, završio je svoj život kao siromah, čovjek pomućenog razuma, kojeg čaršija sažalijeva, ali i ismijava. Kao Andrićevog Ćorkana. Nakon njegove smrti ostala su samo njegova skupocjena odijela, u kojima sada drugi ljudi hodaju ulicama.
I dok oni prolaze pored njih kao aveti sramne prošlosti njenog oca, Mersija, puna stida i gorčine, poput scene iz nekog talijanskog neorealističkog filma, sjedi ponižena životnom sudbinom s majkom u parku na klupi, čekajući da prime socijalnu pomoć. U trenutku kada je čula kako je najjednostavnija mogućnost da pobjegne od svega odlazak na rad u Njemačku, iako još maloljetna, odlučuje se na taj sudbonosni korak. Mersija sjeda u vlak nade, napušta Brčko i u proljeće 1969. godine dolazi u jedno malo mjesto na jugu Njemačke gdje započinje svoju turbulentnu životnu avanturu, zaposlivši se kao pomoćna radnica u kolodvorskom bistrou. Okusivši gorčinu života u tuđini, mlada i neiskusna djevojka, zloupotrijebljena i ponižena od svog prvog poslodavca, izvjesnog Otta, uskoro dospijeva u bezizlaznu situaciju. Sama, ojađena i bespomoćna, opet s koferom i putnom torbom u ruci, privremeno utočište pronalazi na klupi u parku, sličnoj onoj u rodnom kraju.
Husić njenu životnu priču prati na fonu priče o avanturama njenog nerazumnog i nesretnog oca, koji se ne snalazi ni u prijelomnim povijesnim okolnostima tijekom Drugog svjetskog rata. Kako bi povratio svoje nasljedstvo koje je propio i prokockao, Ahmed pokreće dubiozni posao šverca duhana po koji iz Brčkog putuje brodom čak u daleku Odesu, dospijeva u zarobljeništvo i konačno propada.
Nesretni otac kao zlokobna sjena nad Mersijinom sudbinom
Roman se odvija na nekoliko razina, vremenskih i prostornih. Lik nesretnog oca Ahmeda lebdi cijelo vrijeme kao zlokobna sjenka nad Mersijinom sudbinom, kao zla kob kojoj se ne može umaći. Radnja romana se tako odvija u ta dva paralelna toka, koji se prelamaju i ogledaju jedan u drugom. I dok u prvom istražuje ponore Ahmedove duše, opisujući njegovo moralno i fizičko propadanje, autor drugi tok koncipira kao neku vrstu društvene kronike malog grada u predjelu Oberbayerna (Gornje Bavarske) u kojem Mersija, kao došljakinja i strankinja, nailazi na niz životnih problema i izazova. Iscrpljenu i usnulu na klupi u parku u blizini stanice, čvorišta životnih puteva mnoštva bezimenih migranata, zatiče je Njemica Christine i odvodi kod stare liječnice, gospođe Schmidt koja će joj pomoći i pružiti utočište. Ove dvije humane, dobre žene će kasnije u romanu odigrati bitnu ulogu u njenom daljem tegobnom životnom putu, na kojem susreće mnoštvo živopisnih likova.
Jedan od literarno najuspjelijih među njima je lik Nade, zgodne i privlačne žene koja je sa suprugom Savom u ovaj gradić dospjela iz jednog sela u Srbiji u kojem je imala teško i mučno djetinjstvo. Nada, koja teži boljem životu pod svaku cijenu, pa čak i da bude seksualno iskorištena od svog poslodavca, vlasnika hotela u kojem je zaposlena, postaje Mersijina prisna prijateljica. Kroz njen lik Husić na veoma sugestivan način ponire u snove mnogih došljaka o boljem životu u novoj životnoj sredini, koji bivaju raspršeni u sudaru s oporom realnošću njemačke svakodnevice u jednoj provinciji. Kroz mnoštvo zapleta Husić opisuje njemačko društvo tog vremena obnove i izgradnje, koje nije imuno na korupciju, pa čak ni na kriminalne radnje u oblasti građevinarstva, i koje prihvaća radnike samo kao privremene goste, tretirajući ih kao ljude koji se na kraju svog radnog vijeka trebaju vratiti tamo odakle su i došli.
Mersija i ostali likovi „gastarbajtera" i „auslendera", suočeni s oporom realnošću i administrativnim problemima, su u Husićevom romanu primjeri za milijune ljudi koji su u Njemačku došli s velikim snovima misleći da će na osnovu svog rada ostvariti životne ciljeve. San mnogih je bio da se jednog dana vrate u Jugoslaviju i s teško zarađenim novcem ostvare miran i sretan život u staroj domovini. Ali, kako Husić kaže, to je uspijevalo samo rijetkima. Ljudi su ostajali čitav život rastrzani snovima o povratku, shvaćajući na kraju svojih radnih vjekova da u Njemačkoj nisu stekli novu domovinu, a da su zauvijek izgubili staru.
Bilo mi je važno sastaviti ta dva različita svijeta
"To je po meni kao neka izgubljena generacija ljudi koji su dali veliki dio svog života za ekonomski rast ovdje u Njemačkoj. Ja sam samo pokušao pokazati kako je tim ljudima bilo. I bilo mi je važno pokazati ta dva svijeta, te jugoslavenske priče, da sastavim ta dva apsolutno različita svijeta u toj priči", objašnjava Husić svoje motive i literarne intencije.
Husić tako u ovom toku romana u kojem prati Mersijinu sudbinu oslikava galeriju niza upečatljivih likova došljaka koji se na različite načine snalaze u novoj životnoj sredini, miljeu koji veoma dobro poznaje, u kojem se rodio i odrastao. Ipak njegov roman, kako kaže, nije obiteljska biografija, iako se zasniva na nekim stvarnim motivima kao što je bijeg s nametnute svadbe u Brčkom kada je Mersija nakon kratkotrajnog povratka bila prinuđena udati se za mladića iz susjedstva s kojim je provela djetinjstvo. Ona se ipak odlučuje na ponovni bijeg u Njemačku, na život u sredini koja je, osim dobrih pojedinaca spremnih na pomoć ljudima u nevolji, nikada neće do kraja prihvatiti kao svoju.
I kad joj se u liku pečalbara Muse za kojeg se na kraju udaje, na kratko osmjehne sreća, Mersijin život će ostati utopljen u more tragičnih „gastarbajterskih“ sudbina, ljudi koji su u novoj sredini zauvijek ostali stranci. Muso kao i svi muški likovi u ovom romanu se postepeno razotkriva kao lažov, prevarant, razvratnik i religiozno zatucani nasilnik. Kao jedina utjeha joj ostaje sin Adem, lik s kojim Husić ostvaruje još jednu zanimljivu dimenziju romana otvarajući i danas itekako aktualno pitanje integracije. Jer Adem se, kao pripadnik druge generacije doseljenika, bori za svoj identitet. Rođen u Njemačkoj, odrastao i školovan na njenom tlu, on se osjeća kao njen pripadnik. Iako ga otac Muso, s kojim je Mersija unatoč svemu ostala u braku, nastoji odgojiti u duhu islama, Adem se nastoji uklopiti u sredinu koja je u biti kršćanska, jer želi biti tretiran kao Nijemac, kao njegov najbolji prijatelj Ralf, sin jedine iskrene Mersijine njemačke prijateljice Christine, koja joj je otvorila svoje srce i vrata u njemačko društvo. S ovom temom roman Seada Husića dobiva na aktualnosti i univerzalnosti u odnosu na priče o sudbinama ljudi s područja bivše Jugoslavije u Njemačkoj, koje se, kako kaže, ne bi trebale zaboraviti.