Učinak "jugošvaba" nije dovoljno cijenjen
13. veljače 2019
DW: Prošlo je 50 godina od potpisivanja Sporazuma o vrbovanju radnika iz bivše Jugoslavije. Od tog trenutka su Jugoslaveni masovno počeli dolaziti u Njemačku kao „gastarbajteri“. Ti ljudi u njemačkom društvu, međutim, nisu tako vidljivi. Znači li to da su oni dobro integrirani?
Gari Pavković: Nekadašnji jugoslavenski gastarbajteri su vrlo brzo bili poslovno uspješni. Rano su zauzeli svoju radnu ulogu u društvu, djeca su završila dobre škole. U tom smislu su ti ljudi ovdje dobro integrirani. No, ono što meni tu još nedostaje je jače sudjelovanje u političkom životu zemlje. Vidim da su mnogi poslovno uspješni, ali ne sudjeluju aktivno u oblikovanju društvenih promjena u Njemačkoj.
Zbog čega je to tako?
Mogu samo nagađati. Ali tu je i posebna situacija: preživjeli su zemlju iz koje potječu. U tom smislu je došlo do preorijentacije. Došli smo kao Jugoslaveni, a 90-ih smo se onda morali odlučiti jesmo li sada Hrvati, Srbi, Srbi iz BiH, Hrvati iz BiH,... Ta situacija je pogodila mnoge obitelji. A kroz relativnu blizinu između Njemačke i Zapadnog Balkana postoji nešto poput transkulturalne mobilnosti. Ti ljudi žive ovdje, ali imaju i mogućnost ostvariti nešto u staroj domovini. Taj „mobilni identitet“ između dvije domovine bi mogao biti jedan od razloga što se ne može reći da se izvuklo sve korijene i postalo iseljenikom. U tom slučaju bi bilo lakše upustiti se u političke i društvene prilike u novoj zemlji.
Kako se na ljude iz bivše Jugoslavije u Stuttgartu i uopće u njemačkom društvu gleda?
U početku su tadašnji Jugoslaveni važili kao previše prilagođeni: jugoslavenski restorani su nosili njemačke nazive, balkanska kuhinja za njemački ukus, ljudi nisu upadali u oči, ali ni svojim izgledom nisu bili vidljivi kao stranci. 90-ih godina se to promijenilo. Kroz ratove na Balkanu se odjednom moglo čuti kako je to divlji Balkan te se nije razumjelo što se to događa. To je bilo iritantno.
Danas su useljenici iz bivše Jugoslavije uspješni, postigli su uspjeh na mnogim poslovnim područjima, mnogi su osnovali vlastita poduzeća. Ali u pozitivnom smislu se ne problematizira integracija na primjeru bivših Jugoslavena. Kad govorimo o integracijskim problemima, onda govorimo o muslimanima, o izbjeglicama, o onima koji su vidljivo drugi ili drukčiji. Dakle, ova useljenička skupina je prilagođena, neupadljiva, bez većih konflikata.
No neupadljivost ne mora uvijek biti pozitivna, prije svega kad se radi o tome da se sudjeluje u društvenim tokovima. Što su najveći integracijski problemi unutar ove useljeničke ili migrantske skupine?
Imamo jednu skupinu koja je ovdje ostarila, koja je čitav svoj život planirala da će se nekad u mirovini vratiti. Zbog toga što su djeca i unučad ovdje, sada imamo jednu generaciju koju treba njegovati u starosti. Njemačke ustanove za njegu starijih osoba su još nespremne na te posebne skupine ljudi. To je jedna nova situacija.
Druga tema je da dio tih ljudi još uvijek snažno zaokuplja politički razvoj u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji. To su još uvijek konfliktne teme. I onda kad dođe do lokalnih izbora ovdje, govori se – to se tiče drugih, ne nas. Ta distanca prema politici možda dolazi i od lošeg iskustva u prošlosti. Moji roditelji su meni uvijek rekli da se ne uplićem u politiku, jer tako mogu samo biti u problemima.
Osim toga, i koncept dijaspore je još jak: živite negdje u tuđini, njegujete staru kulturu, a to je često folkloristička, tradicionalna kultura, pritom mnogi gastarbajteri nisu uopće pratili kulturalni razvoj u svojim zemljama podrijetla. Utoliko imamo tu dijasporsku skupinu i jednu mladu generaciju koja kaže – Njemačka je moja zemlja.
Je li mlada generacija tako izložena opasnosti od asimilacije?
I moji roditelji su meni govorili da moram biti dobar i uspješan u njemačkoj školi, ali da se ne smijem dati germanizirati. To je oprečno. Jer, ako ovdje želite biti uspješni u školi i poslu, morate jednim dijelom primiti puno toga od ove zemlje, njezine kulture i vrijednosti. U tom smislu je asimilacija ili kulturalna promjena jedan samorazumljivi razvoj u razdoblju od dvije-tri generacije. Dakle, nove stvari utječu na vas i pritom je umjetnost spojiti dobre dijelove onoga što nosite sa sobom iz kulture podrijetla i onoga što obilježava moj život danas i ovdje.
U kojoj mjeri to polazi za rukom u Stuttgartu, jer u toj švapskoj metropoli u međuvremenu živi i treća generacija useljenika iz bivše Jugoslavije?
Mi u Stuttgartu kažemo da su svi koji ovdje žive građanke i građani ovoga grada, bez obzira na to koliko dugo žive ovdje i koju putovnicu posjeduju. Svatko svoj identitet sam definira. U svakodnevici ljudi govore da su Hrvati, Srbi, Bošnjaci, a neki rado plešu argentinski tango, drugi rado jedu talijansku hranu,... To znači da u svakodnevnom životu imamo multikulturalnu raznolikost. Ipak je nekima važno istaknuti identitet zemlje podrijetla. Pri čemu, što to ustvari znači u praksi?! Mlada generacija možda ide u folklorno društvo, nakon toga u diskoteku ili se dopisuju s drugima na njemačkom. To znači da se oni vrlo dobro uspijevaju kretati između kultura.
Kad je riječ o integraciji gastarbajtera u Njemačkoj, često se govori o turskoj zajednici. Međutim, ako se pogleda München ili Stuttgart, to su ustvari „uporišta“ bivših jugoslavenskih gastarbajtera. U kojoj mjeri su zapravo ti ljudi doprinijeli tome da gradovi poput Stuttgarta budu izgrađeni i da nose pečat njihovog rada?
Ljudi iz bivše Jugoslavije su najveća useljenička skupina u Stuttgartu. Ovdje danas imamo oko 35.000 državljana zemalja proisteklih iz Jugoslavije. A kad tome dodamo one koji su primili njemačko državljanstvo, onda tih ljudi ima više od 40.000 u Stuttgartu. Slična situacija je i u Münchenu i Frankfurtu na Majni. Kad razgovaram s prvim gastarbajterima, onda mi nabroje sve one podzemne željeznice, zgrade i muzeje koje su izgradili. O tome, međutim, ne postoji neko dokumentirano gradsko sjećanje. Pojedinci su vidljivi, ali veliki učinak tisuća štutgartskih „Jugošvaba“, kako ih se prije nazivalo, na koncu nije dokumentiran i nije na pravi način vrjednovan.
Gari Pavković je opunomoćenik za integraciju grada Stuttgarta. Taj diplomirani psiholog je na toj funkciji od 2001. godine. Rođeni Mostarac je kao 10-godišnjak došao u Njemačku skupa s roditeljima gastarbajterima.