Disciplinirana desnica i razmažena ljevica

Biračku mašineriju Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) teško je pobijediti, tvrdnja je koja se u Hrvatskoj ponavlja od izbora do izbora uz navode kako lijevim biračima smeta sve; od njihovih kandidata do meteoroloških uvjeta te da bi najradije izbore odradili kroz prepucavanja na Facebooku.

Da u ovim navodima ima istine potvrđuje za Deutsche Welle dr. Darijo Čerepinko, politički analitičar i docent Sveučilišta Sjever. „Birače desnice lakše je motivirati, a HDZ ima čvrstu bazu koja izlazi na izbore redovito i poslušno“, objašnjava uz napomenu da birači ponekad iznevjere HDZ, no to su iznimne situacije u kojima su se dogodili veliki propusti u vladanju. „Istraživanja pokazuju da birači desnice većinom imaju pojednostavljenu sliku svijeta; crno-bijelo uz nešto malo sivog. Oni i djeluju na taj način; ili – ili, bez nijansi.“

Uz to, navodi Čerepinko, različiti su čimbenici koji pokreću biračke skupine pri čemu strah i zabrinutost za egzistenciju nadjačavaju druge. „Pokazalo se da birači desnice u većem postotku glasuju zbog straha. Drugi čimbenik je netrpeljivost prema kandidatima suprotne strane. To je izuzetno važan motiv pa velik dio njih izlazi na izbore, ne zbog toga što im se sviđa njihov kandidat, već zbog toga što im se ne sviđa protukandidat. Tu su još gađenje i mržnja prema pojedinim životnim stilovima ili trendovima u društvu pa su izbori prilika da birači desnice javno iskažu svoje protivljenje.“

Dakako, valja uvažiti i različite stilove komuniciranja s biračkom bazom koji su kod HDZ-a znatno određeniji u usporedbi sa Socijaldemokratskom partijom (SDP). Primjerice, pojedine lokalne središnjice HDZ-a izdale su naputak svojim aktivistima da što manje koriste automobile te da se do posla i natrag kreću pješke kako bi na putu komunicirali s građanima, upozorili ih na probleme s kojima se u stranci bave, pokazali narodno lice i motivirali ih na glasovanje. Iako je novi šef stranke Andrej Plenković prigušio retoriku nacionalne ugroze koja je bila glavno gorivo prethodne kampanje, ona se još uvijek može pronaći u pasivnijim krajevima, pogotovo onima koje je zahvatio Domovinski rat.

O domoljublju se ne raspravlja

„Slika domoljublja i domovine je kod desnih birača većinom crno-bijela, bez nijansi. Mjeri se u odnosu prema Jugoslaviji ili Srbiji. To je početak i kraj domoljublja za desnicu, jer oni o domovini imaju monolitnu sliku svetinje o kojoj se ne raspravlja. A kada se ne može raspravljati o domovini, kada je dignuta na razinu svetosti, jedino što motivira jest ugroza te svetosti u obliku crvenih, komunista, Srba, četnika. O samoj slici domovine desnica ne dopušta raspravu“, komentira Čerepinko. Dodaje, HDZ uistinu ima bolje ustrojenu komunikaciju prema bazi u usporedbi sa suparničkim strankama Narodne koalicije. „Stvari su vrlo jednostavne: ili si s nama, ili si protiv nas. Njihovi birači rade unisono prema napucima iz stranke. Uostalom, tako se ponašaju i u cijeloj stranci. Do danas dižu u zvijezde jednog predsjednika, potom ga preko noći zaborave, a onaj protiv kojeg su do jučer bili postaje nepogrješiv. Taj se model iz stranke prenosi u biračko tijelo.“

Usprkos brojnim porazima, ljevica i liberali do danas nisu pronašli odgovor na postavljeni izazov. Već ionako raspuštene lijeve birače još je više dezorijentirala nasilna retorika vođe Narodne koalicije Zorana Milanovića koji je zaigrao na kartu „sve ili ništa“. „Liberalni birači puno više razmišljaju o tome zašto bi pojedinom kandidatu dali glas. Oni će puno prije kazniti svoje kandidate ako su ih razočarali“, upozorava dr. Čerepinko. „Možda je problem u tome što dio lijevih birača ne vidi SDP u potpunosti kao lijevu stranku. To je nominalno socijaldemokratska stranka, ali neke politike koje zagovaraju su na granici s liberalnim politikama pa je dio birača razočaran nedostatkom lijevih ideja i djelovanja. Smatraju da je jednako zlo glasovati za SDP i HDZ. Dio građana misli da kada je riječ o primjerice kršenju radničkih prava SDP nije prava lijeva stranka.“

Ljevičari misle da su kritičniji

Problem lijevih birača, a slijedom toga i lijevih političara, čije se osvajanje vlasti doživljavalo tek kao incident, jest taj da oni nemaju zadatak i ne drže do discipline, smatra nagrađivana politička novinarka Silvija Šeparović. „Vole misliti da cijene svoj glas znatno više i da postavljaju pitanja i procjenjuju. No svi podaci kažu da je ipak među njima najveći broj onih koji se neće pojaviti pred biračkim kutijama. Ima sigurno i puno takvih koji zaista propituju, procjenjuju i racionalno odlučuju o svojem glasu, ali ti vjerojatno neće zaboraviti da su u nedjelju izbori i vremenski im uvjeti neće odlučivati o tome hoće li apstinirati ili ne. No onih 'nediscipliniranih' je očito jako puno, a budući da tu nema stege i crno-bijelog svijeta skloni su zastranjivati. Nezadovoljni time što im politika, iako, možda prošlih puta i nisu glasali, nije riješila sve što je trebala riješiti, tragaju za trećom opcijom. Ispada - svaki put za nekom drugom. Zadnji pokušaj, taj spomenik biračkoj neodgovornosti, to je plastično pokazao.“

Facebook aktivizam umjesto biračkog listića

Novinar Dalibor Dobrić pratio je niz izbora i kaže da je u Hrvatskoj danas teško naći informiranog i uvjerenog glasača. „Dijelom su za to krivi i mediji, koji nemaju kapaciteta i dopisnika koji bi primjerice u slučaju Mosta odradili svoju dužnost informiranja javnosti o tome tko sve čini stranku i koja ideologija stoji iza nje, što bi onda u konkretnom slučaju velikom broju birača ljevice koji su na prošlim izborima glas dali Mostu pomoglo da donesu informiraniju odluku.“

Lijevo biračko tijelo je, dodaje Dobrić, kompliciranije od desnog. „Konstantno jamraju da nemaju za koga glasati. Ono što je žalosno jest da je riječ o ljudima koji nisu apolitični, već smatraju da svojim ostankom kod kuće šalju poruku, rezignirani što njihovi potencijalni politički odabranici po jednom, dva ili možda i pet pitanja imaju drugačije mišljenje ili se u određenom slučaju nisu ponijeli onako kako se to od njih očekivalo.“ Riječ je, kaže, o fundamentalnom neshvaćanju funkcioniranja političkog sustava. „Ako tražite nekoga tko će se apsolutno po svakom pitanju slagati s vama i postupiti onako kako biste vi postupili, vi zapravo želite glasati za sebe, pa biste se onda trebali i kandidirati. Ako se s nekom strankom slažete u 70 ili 80 posto pitanja, u većem dijelu programa, onda je to stranka za koju trebate glasati i tražiti od nje ispunjavanje točno određenih točaka. Svoj Facebook aktivizam usmjerite upravo na to, na podsjećanje političara na njihova obećanja, a ne na ideološka prepucavanja i obračune.“

I lijeva dijaspora apstinira

Motivacijske razlike, pokazalo se, još su jače u dijaspori u kojoj lijevi birači gotovo da ne odlaze na birališta, dok desni izbore shvaćaju svojom građanskom pa i patriotskom dužnosti. „S lijevom dijasporom se nitko ne bavi. Dobar dio, uvjetno rečeno, desne dijaspore dolazi iz BiH koja je opterećena nizom problema. Tamošnji Hrvati uspijevaju se održati na površini uz pomoć Hrvatske koja izdvaja sredstva i bavi se s njima kako bi politički opstali u tom okruženju. Naravno da su oni puno motiviraniji da izađu na izbore“, kaže docent Čerepinko.

Kada se radi o Hrvatima u državama u kojima nisu konstitutivan narod, još je zamjetnije ignoriranje birališta kod lijevih birača koji poručuju da ne bi bilo pošteno glasovati na izborima zemlje u kojoj ne žive. „I to je opet pitanje toga što je domovina, društvo i obveza. Ako vam je slika domovine crno-bijela, nemate izbora, morate glasovati. Ako ste liberalniji, vidite da domovina može biti bilo koja zemlja u kojoj se nađete. Ljudi otvorenijih shvaćanja vide da je domovina konstrukt, da je to nešto što je netko od naših predaka odabrao, mi smo ju naslijedili, a u određenom trenutku možemo odabrati i neku drugu. To nije nešto zapisano u kamenu pa se u tom smislu lakše distanciraju od te slike o domovini koja je, zapravo, mitska“, zaključuje dr. Čerepinko.