"Islamisti i desničarski ekstremisti polariziraju društvo"

DW: Gospođo Ebner, u svojoj knjizi opisujete islamiste i desničarske ekstremiste kao dvije strane iste medalje. Šta je zajedničko tim dvjema grupama?

Julia Ebner: Obje grupe povezuje uvjerenje da postoji sukob između "Zapada" i "islama" ili između kultura i "rasa". Obje grupe njeguju antisemitske teorije zavjere i imaju vrlo slične predodžbe o ulozi žene ili obitelji. Obje se zalažu za zaokret od modernog društvenog razvoja i povratak u navodno bolje društvo. Obje također njeguju teorije zavjere u vezi s ulogom globalnih elita. Isto tako, obje grupe dramatično govore o "invaziji stranaca" – islamisti o vladavini Zapada nad Bliskim istokom, a desničarski ekstremisti o imigraciji.

Nacionalsocijalisti su njegovali bliske odnose s nekim islamskim imamima. Primjerice, poznata je veza između Hitlera i Amina al-Huseinija, jeruzalemskog muftije. Postoje li još neki slučajevi takve suradnje?

Samo pojedinačno. Međutim, danas u nekim desničarskim ekstremističkim grupama postoji nešto poput idealizacije džihadista. Desničari se dive ideji mučeništva. Američki neonacist Andrew Anglin, na primjer, tvrdi da je značajno doprinio nastanku desničarske ekstremističke "Zlatne zore" u Grčkoj. I da je tijekom stvaranja stranačkih struktura bio inspiriran šijitskim Hezbollahom u Libanonu. Politički i socijalni angažman je ono što povezuje desničarske ekstremiste i islamiste.

U kojim globalnim političkim i socijalnim okolnostima se razvija islamistički i desničarski ekstremizam?

Svijet je tijekom poslednjih nekoliko godina doživio cijeli niz kriza. Posljedica toga je da mnogi ljudi na Zapadu, kao i na Bliskom i Srednjem istoku, osjećaju da su prepušteni sami sebi. Došlo je do gomilanja frustracija koje su posebno mlađi aktivisti u velikoj mjeri iskoristili u svoje svrhe. Prema mojoj procjeni, stvoren je dojam o velikom sukobu između Istoka i Zapada, koji se posebno etablirao kod mlađih generacija, a koji se pak jako učvrstio nakon terorističkih napada iz 2001. u New Yorku. Postmilenijska generacija je odrastala uz taj osećaj. A to je bila i generacija koja se prva našla u IS-ovom propagandnom fokusu. Većina boraca koji su odlazili iz Europe na Bliski Istok pripadala je starosnoj grupi od 18 do 24 godine. Andrew Anglin je ova godišta nazvao "Generacija Ciklon" - aludirajući na plin ciklon B koji su nacisti koristili u plinskim komorama. On pretpostavlja da je upravo ova generacija vrlo prijemčiva za njegovu ideologiju.

Vi uspoređujete i strategije tih dviju grupa. Šta ih povezuje?

Na strateškom nivou one jedna drugoj idu na ruku. Obje grupe pokušavaju što više polarizirati društvo, kako bi rat, u čije izbijanje su oni uvjereni, čim prije počeo. Obje grupe žele ubrzati sukobljavanje, jer su uvjerene da bi tada obje bile u znatno boljem položaju. U šifriranim neonacističkim mrežama na internetu spominje se "Dan X", kao dan u kojem će doći do rata "rasa" ili kultura. Zbog toga oni smatraju da moraju preventivno napasti svoje protivnike kako bi spriječili poraz. Isto se odnosi i na retoriku desničarskih ekstremista, kao i na Islamsku državu (IS). Za islamiste postoji taj "End-of-times" mit, prema kojem će doći do sukoba između muslimana i nemuslimana. U pozadini ovih apokaliptičkih scenarija je da obje strane vjeruju u prepoznavanje određenih znakova, kao što su, primjerice, prirodne katastrofe. To se posebno odnosi na islamiste, a djelimično i na desničarske ekstremiste.

Čime se čovjek može suprotstaviti ovim pričama? Kako spriječiti mlade ljude da se priključe njima?

U preventivnom radu stekli smo iskustvo da su iznenađujući doživljaji s onima koji se smatraju protivnicima vrlo korisni - kada, na primjer, dođe do konstruktivnog razgovora. Čak su i bivši ekstremisti od velike pomoći u prevenciji. S jedne strane oni imaju veliko iskustvo, a s druge strane uživaju visok stupanj kredibiliteta među mladima. Ako se uspije dovesti u pitanje bar jedan dio slike tog svijeta, može se doći do daljeg deziluzioniranja, a na kraju tog puta je okretanje od ekstremizma. Često je korisno i kada se takvim osobama jasno predoče političke posljedice njihovog pogleda na svijet - katastrofalne posljedice koje oni uzrokuju svojim postupcima.

To očigledno znači da slučajnosti mogu biti vrlo važne. Ali, je li to sve, može li to biti sve kad se ima u vidu veliki broj ugroženih mladih ljudi na objema stranama?

Ne. Zbog toga je nastala određena taktika prevencije, a to je da se do spomenutih ključnih iskustava dođe umjetno. To smo pokušali postići u interventnim programima. Ali to se prije svega odnosi na osobe čija je ideologizacija poodmakla. Kod osoba koje su još u početnom stadiju pokušavamo potaknuti kritičko razmišljanje i apelirati na društvenu odgovornost. Nadam se da ćemo kod tih osoba moći dovesti u pitanje uobičajene crno-bijele slike svijeta.

Sada je i šira javnost u Njemačkoj postala zabrinuta, posebno nakon 2015. godine, kada je u zemlju došlo oko 800.000 izbjeglica i migranata. Kako reagirati na tu zabrinutost?

Mnoge od ovih briga su potpuno legitimne. O tome se mora otvoreno govoriti, jer se upravo sada nalazimo na putu prema pluralističkim društvima. Postoje mnoga kreativna rješenja naizgled nerješivih problema. Na primjer, može se pokazati kako migranti mogu doprinijeti u različitim društvenim segmentima. U Austriji se poslodavcima ukazuje da pokušaju zaposliti migrante. Kontaktiraju se tvrtke koje još nisu razmatrale ovu mogućnost. Ali načelno je važno otvoreno govoriti o brigama i diskutirati.

Julia Ebner je znanstvenica koja se bavi istraživanjem ekstremizma i terorizma na Londonskom institutu za strateški dijalog (ISD). Izdavačka kuća Theiss izdala je njezinu knjigu "Bijes. Što s nama rade islamisti i desničarski ekstremisti".

Intervju vodio Kersten Knipp.