Iran: krijumčarenje da se preživi

Mani ima 14 godina. Pješice je prolazio uskom krijumčarskom stazom u Zargosu, planini na granici između Irana i Iraka. Na leđima je nosio četiri vreće, ukupno 25 kilograma. Mani je išao polako i teško disao. Zargoz je na nekim mjestima visok i do 4.000 metara, a put je težak.

Ali on i njegovi drugovi su bili otkriveni - otkrili su ih iranski graničari. Manija je obuzela panika, htio je pobjeći. Okliznuo se i naočigled drugova se strmoglavio u provaliju. Pritom je teško ozlijedio glavu.

Učenicima trebaju telefoni

"Mani je jedan od mnogih", objašnjava Ribin Rahmani u razgovoru za Deutsche Welle. Ovaj kurdski aktivist za ljudska prava poznaje Manija i njegovu obitelj. Dječak je živio s majkom i 10-godišnjom sestrom u malom selu u zapadnoj iranskoj pokrajini Kermanšah na granici s Irakom, priča Rahmani. Prošle godine je završio školu s najboljim ocjenama. Ove godine su njegova sestra i on trebali pametne telefone da mogu sudelovati u digitalnoj nastavi.

Zbog pandemije korone roditelji u Iranu moraju sami odlučiti hoće li djeca ići u školu ili će ostati kod kuće. Ako se opredijele za ostanak kod kuće treba im internet da bi mogli sudelovati u nastavi. Problem je međutim što mnoge obitelji u malim gradovima i selima nemaju ni pametne telefone ni pristup internetu.

Da bi zaradio novac za polovni telefon Mani se upustio u opasni posao kao "kolbar". To na farsiju znači "onaj koji nosi teret". On prenosi ilegalnu robu preko granice između Iraka i Irana. Za mnoge u tom kraju je biti kolbar glavno zanimanje, a često i jedini izvor zarade za celu obitelj. Tu žive sunitske manjine u većinski šiitskom Iranu, među njima i oko osam milijuna Kurda.

"U kurdskim područjima ima puno kolbara. Među njima je sve više mladih i žena", kaže Ribin Rahmani. On živi u Engleskoj i radi za jednu mrežu kurdskih aktivista za ljudska prava. Oni se angažiraju oko siromašnih nosača tereta na području planine Zagros. "Ekonomska kriza u Iranu vodi do toga da je posao kolbara sve omiljeniji", objašnjava Rahmani. Drugih mogućnosti za zaradu naime i nema. Iranska provincija uz granicu s Irakom je strukturno slaba. Infrastruktura je mizerna, nezaposlenost je visoka i postoji kroničan manjak bolnica i škola.

Velik rizik, velika zarada

Krijumčarenje je unosan posao. Najtraženija roba koja dolazi iz kurdskih autonomnih područja na sjeveru Iraka su kompjutori, kozmetika, cigarete i alkohol. Ali tu su i veće stvari, kao što su televizori ili usisivači. Alkohol je u Iranu zabranjen i na crnom tržištu se može skupo prodati. Recimo 24 boce piva u Iraku koštaju jedan američki dolar, a u Iranu 20.

Nosači za jednu narudžbu moraju prepješačiti 15 kilometara. Kao honorar, ovisno o robi koju prenose, dobivaju deset do 25 dolara po turi. Ali iranski graničari imaju naredbu pucati na krijumčare. Obrazloženje: ovim putem se krijumčari i oružje iz kurdskih područja u Iraku.

Dio granice je pod kontrolom kurdsko-iranskog pokreta otpora. Oni ne vjeruju da će Teheran Kurdima dati veća jezična i kulturna prava i sanjaju, jednako kao i mnogi Kurdi u Iraku, o jednoj neovisnoj i ujedinjenoj kurdskoj državi. "Iranska Vlada na to nema odgovor i zato hoće rješavati društvene i ekonomske probleme u kurdskim  područjima uz primjenu sile", kaže Rahmani.

Smrt na granici

Prema tvrdnjama kurdskih organizacija za zaštitu ljudskih prava mjesečno 14 kolbara izgubi život - neki u nesrećama, druge ubiju granične ophodnje. "Ali i oni su državljani ove zemlje", naglašava iranski zastupnik u parlamentu Džalal Mahmudzadeh. On je i sam Kurd i optužuje Vladu predsednika Hasana Rohanija da zapostavlja mlade ljude u kurdskim područjima. Umjesto da im osiguraju radna mjesta, na njih se puca. A nije svaki kolbar opasni i naoružani  krijumčar, kaže on.

Mahmudzadeh i drugi kurdski zastupnici namjeravaju pokrenuti zakonsku inicijativu da se zabrani pucanje na nosače i da se otvore legalne trgovačke rute. Ova inicijativa nije nova - o njoj je već bilo riječi prije šest mjeseci. Tada je dvojicu mladih kolbara zahvatila lavina pri prelasku granice. Dva dana je potraga za njima bila na naslovnim stranicama iranskih medija. Na kraju su oba mladića pronađena mrtva.

I sudbina Manija je naišla na veliko zanimanje medija. On je brzo prebačen u Teheran gde je operiran u jednoj dobroj bolnici. S obzirom na okolnosti on se sada osjeća dobro. Jedna socijalna organizacija, koja blisko surađuje s uredom vjerskog i političkog vođe Irana, je uz veliku medijsku pompu preuzela plaćanje svih troškova liječenja. Ali s aktivistima za zaštitu ljudskih prava Mani i njegova majka sada više ne žele razgovarati.