Iz izbjegličkog čamca u Nacionalnu galeriju umjetnosti

Ako sada sretnete Raisana Hameda teško da možete vjerovati: povučeni mladić, koji je u listopadu 2016. godine imao prvi dan kao student na Sveučilištu za grafiku i umjetničko oblikovanje knjiga (HGB) u Leipzigu, danas je u živahnoj Eisenbahnstraße u Leipzigu i s manjom grupom ljudi razgovara njegovim djelima koja su izložena u jednoj vrsti otvorene umjetničke galerije.

Ovaj student na tečnom njemačkom jeziku predstavlja svoje fotografije, a desetak posjetitelja ga sluša sa zanimanjem.

DW je prije četiri godine posjetio Raisana u Leipzigu. Ovaj izbjeglica iz Iraka je tada bio primljen na Sveučilište u Leipzigu. Tog dana na HGB-u je otvorena "Akademija za transkulturalnu razmjenu" - poseban program za izbjegličke studente koji su se dvije godine trebali pripremati za studiranje na sveučilištu.

Raisan je bio prva generacija čije je školovanje trebalo početi na jesen 2016. godine. Tada je održana svečanost otvaranja. Bili su prisutni predstavnici politike, medija i cijelog sveučilišta. "Tog dana sam bio malo nervozan," prisjeća se Raisan. "Bio sam u Njemačkoj samo godinu dana, malo sam govorio njemački, a mi, koji smo tek došli u Njemačku, bili smo u središtu pozornosti i svi su nas gledali."

Raisan je iz relativno jednostavnog izbjegličkog centra došao u veliki svijet renomirane umjetničke škole. Tada je bio u srednjim dvadesetim, i ono što se tada događalo mu je dalo samopouzdanja, kaže danas Raisan.

Iz Mosula preko Schleswig-Holsteina u Leipzig

Raisan je u Njemačku došao u ljeto 2015. godine. Godinu dana ranije, kada je takozvana Islamska država osvojila Mosul, on i njegova obitelj se morali napustiti rodni grad. Raisan je u to vrijeme studirao fotografiju u Umjetničkoj školi u Mosulu, a radio je i kao fotoreporter i snimatelj u nekoliko medija.

Studiranje u Mosulu nije mogao završiti, a boravak u Iraku je bio nemoguć. Naoružane milicije protjerale su umjetnike i novinare. "Morao sam otići iz grada. Prijatelja su mi pretukli, drugog su objesili. Bilo mi je strašno kada sam vidio kako moj grad gori."

Raisan je napustio Irak bez porodice. Opasnim prelaskom iz Turske u Grčku krenuo je jednim od pretrpanih izbjegličkih brodova i nekoliko tjedana kasnije takozvanom balkanskom rutom stigao do Njemačke. Prvu je godinu proveo u izbjegličkom centru u mjestu Owschlag u njemačkoj saveznoj zemlji Schleswig-Holstein. Raisan kaže da je u početku puno patio jer nije govorio njemački jezik.

Ali u malom Owschlagu brzo se sprijateljio i upoznao ženu koja mu je dobrovoljno pomogla da se uklopi u sredinu i nauči jezik. "Bila mi je poput majke. Ona, njen suprug i njena djeca, toplo su me dočekali. Čak su mi opremili sobu u svojoj kući i rekli: ako ne želiš spavati u izbjegličkom domu, rado možeš spavati kod nas."

Ta žena ga je pratila kada je morao obaviti birokratske poslove u raznim ustanovama, pomagala mu da nauči njemački i pokazala mu zemlju. Najviše od svega, s njim je dijelila strast prema fotografiji. Stalno su zajedno fotografirali. "Shvatila me kao osobu. Razumjela je moju priču i prihvatila me takvog kakav jesam."

Kontak s ljudima je Raisanu pomogao da se lakše integrira i uklopi u sredinu. Kada je otišao u Leipzig, brzo se sprijateljio s osobama s kojima je živio u jednom stanu. "Bilo je to lijepo vrijeme. Mnogo toga smo učinili zajedno". Od domaće zadaće na njemačkom do pisanja pisama.

Od sustanara je mnogo naučio o njemačkoj kulturi, a on je njima pričao o Iraku i njegovoj kulturi. Sada živi sam jer mu treba više prostora i tišine za studije, ali ima puno prijatelja, od kojih su većina Nijemci.

Neprijateljstvo u svakodnevnom njemačkom životu

Ipak - za to vrijeme nije sve bilo lijepo, kaže danas 29-godišnji Raisan. Jer je imao i neugodnih iskustava s rasističkim napadima u Njemačkoj, uglavnom u javnom prijevozu kada je bio izložen pogrdnim riječima.

"Jednom mi je uz podsmjeh čak rečeno `ti crnobradi`. Ali to mu zapravo nije bilo nimalo smiješno. "Zato što su me te rasističke uvrede jako naljutile i povrijedile", kaže Raisan.

Ipak, takva grozna iskustva ga nisu obeshrabrila. Dvije godine na Akademiji u Leipzigu iskoristio je za učenje jezika i pripremu za daljnje studije fotografije na HGB-u. Početak nije bio lak: „Sjedio sam na satovima fotografije s drugim učenicima i morao sam razgovarati o fotografijama na njemačkom. To je bilo teško. Ali postupno se to popravljalo".

2018. Raisan je završio pripremne tečajeve i od tada je redovni student fotografije. I to vrlo uspješno. Redovno sudjeluje na izložbama sa svojim djelima: njegovi su radovi prikazani u Leipzigu, Berlinu, Roterdamu, pa čak i u Perzijskom zaljevu, u Muskatu, Dubaiju i Šarži.

Raisan je posebno sretan zbog svog sudjelovanja na izložbi u Nacionalnoj galeriji umjetnosti (Bundeskunsthalle) u Bonnu. Oči mu zasjaju kada kaže da su njegova djela sada izložena u "zaista velikom muzeju".

Središnji motiv njegovih fotografija je njegovo traumatično iskustvo bijega: "Pokušavam obraditi svoja iskustva kako bih ih se riješio tako da me više ne opterećuju." Irački izbjeglica također se žele boriti protiv rasizma i "otvoriti oči ljudima o nečemu što nikada nisu vidjeli vlastitim očima".

Dolazak nakon teškog putovanja

Prošlo je pet godina od Raisanovog dolaska u Njemačku. Je li uspio? Dugo razmišlja prije nego što će odgovoriti na ovo pitanje. Ne, kao umjetnik još nije uspio. Nedostaje mu proboj, veliki hit koji će na njega privući pažnju. A na osobnoj razini?

Raisan kaže da je pet godina dugo razdoblje. Doživio je mnogo lijepih, ali i neugodnih stvari. "Prešao sam težak put, ali stigao sam. Živim u gradu koji me je prihvatio. Sveučilište mi je pružio priliku da ostvarim svoj san o nastavku studija. Da, mogu reći da sam ga ostvario."

Student fotografije se ne želi odmarati na lovorikama. Za godinu dana želi završiti studij kako bi napokon mogao početi raditi i na međunarodnom polju. Kao fotograf bi htio mnogo putovati. Međutim, često mu se uskraćuju neke mogućnosti - jer ne dobiva vizu zbog iračkog državljanstva i izbjegličkog statusa.

Ono što ga najviše boli je duga razdvojenost od roditelja, koji su ostali u Iraku i s kojima se nije vidio pet godina. Posebno mu nedostaje njegov rodni grad Mosul, gdje je kao mladić po uličicama starog grada  naučio fotografirati.

Ali, on je optimist i djeluje odlučan da će uspjeti. Čini se da neuspjeh nije opcija za njega. On kaže da su mu na njegovom putu do sada pomagali mnogi. "Njemačka mi je nešto dala. Želim to nekada vratiti."