I zaposlenici crkve (načelno) smiju štrajkati

Korijen ovog spora zapravo leži i iznad najviše sudske instance za radno pravo, sa sjedištem u Erfurtu. Jer u njemačkom Ustavu (točnije - Temeljnom zakonu kako je nazvan prilikom donošenja 1949.) postoje dvije, zapravo proturječne odrednice. U jednoj od njih se svim zaposlenicima jamči pravo na borbu za svoja prava i na štrajk kao posljednje sredstvo u toj borbi. Ali u drugoj se preuzima odrednica još iz Ustava donesenog u Weimarskoj republici i koja crkvama u Njemačkoj jamči samostalnost od bilo kakvog utjecaja države - a to onda znači i Zakona o radu.

Crkve su tu odredbu Ustava protumačile tako da im otvara mogućnost "trećeg puta" u odnosu prema zaposlenicima. "Prvi put" bi bio neposredno sučeljavanje uprave poduzeća i sindikata koje traži bolje uvjete za zaposlene. "Drugi put" je gotovo standard u Njemačkoj, gdje se sindikatima omogućuje sklapanje krovnih sporazuma o uvjetima u čitavom sektoru, a da se o njima ne pregovara u svakom poduzeću. I konačno, crkveni "treći put" potpuno zaobilazi sindikate i u direktnim pregovorima predstavnika zaposlenih i uprave se teži "konsenzusu" o uvjetima rada i plaćama.

Nije riječ o biskupima

Treba biti jasno kako ovdje nije riječ o biskupima koji žele "na ulicu" jer nisu dobili novi službeni auto ili svećenicima koji žele više tamjana za potrebe svoje crkve. Dvije glavne crkve - katolička i evangelička - zapošljavaju oko milijun i tristo tisuća namještenika i time su, nakon države i njezinih javnih službenika, drugi po veličini poslodavac u ovoj zemlji.

Jer pod njihovom upravom je čitav niz dječjih vrtića, škola, staračkih domova i bolnica i crkve su poslodavci svim namještenicima tih ustanova, od liječnika, učitelja, odgajatelja pa do čistačica i tehničkog osoblja. Povrh toga dolaze i djelatnici svih crkvenih humanitarnih organizacija, od katoličkog Caritasa pa do Kruha za svijet evangeličke crkve. Uvjeti rada su tamo ponekad zastrašujući i gotovo je nevjerojatno da takvi propisi, koji bolje pristaju u 12. stoljeće, u Njemačkoj vrijede i u 21.

Zapravo, glavne crkve podjednako uživaju u svom osobitom statusu i već je duže vrijeme moguće da i jedan protestant bude zaposlen u katoličkoj instituciji i obratno. Ali već osobama koje ne pripadaju niti jednoj od crkava je gotovo nemoguće tamo dobiti posao, jer se i radnim ugovorom moraju obvezati na "poštivanje moralnih načela" crkve. Ta "načela" se zapravo svode na slijepo poštivanje dogmi.

Propisi mračnog doba

Tako je jedan od najvećih "grijeha" namještenika katoličkih institucija - i dovoljan razlog za trenutni otkaz - da netko od suradnika napusti bračnog partnera i (ne daj Bože) odluči živjeti u "divljem braku" s novim partnerom ili partnericom. Štoviše, probleme su suradnici mogli imati ako je tako nešto učinio i njihov sin ili kćer. O "još gorim grijesima" se nije niti raspravljalo prije nego što bi se suradnik našao na cesti: pobačaju, homoseksualnosti...

Presuda Saveznog suda za radno pravo zapravo nije niti dotakla sve te probleme i ostavila je crkvama pravo i na takvu "samostalnost". Jedino što je odlučeno jest da se sindikatima mora dopustiti "sudjelovanje" na pregovorima poslodavca i zaposlenih i da ako poslodavac ne pristane na taj uvjet, zaposleni smiju štrajkati i u crkvenim institucijama.

Tužitelj, sindikat uslužnih djelatnosti Ver.di je zadovoljan tom odlukom jer njome može i među tim mnoštvom namještenika imati svoje članove. Zadovoljni su i predstavnici crkava koji su prijetili iznošenjem slučaja pred Ustavni sud, jer "sudjelovanje" sindikata na pregovorima još nipošto ne znači da će sindikati uspjeti nametnuti svoje zahtjeve - dok su ovlasti predstavnika zaposlenih još uvijek veoma ograničene. Drugim riječima, i nakon presude u Erfurtu je "treći put" crkava još uvijek na snazi.