I odbačena plastika je industrijska sirovina
29. listopada 2015Otpad i njegov tretman jedno je od velikih otvorenih pitanja Hrvatske, a unutar njega prednjači svakako plastika, već i zbog svoje spore razgradivosti. Spoji li se pritom ekološki aspekt s ekonomskim, dolazi se do teme tzv. cirkularne ekonomije - one koja iz proizvodnog i potrošnog procesa nastoji smanjiti udio nerješivih ostataka, odnosno smeća. Gotovo sve je, dakle, potencijalno moguće reciklirati, pa čak i osjetno zaraditi na tome. O mogućoj i željenoj perspektivi takvog ekološkog te ekonomskog razvoja Hrvatske unutar Europske unije razgovaralo se u utorak i na međunarodnoj konferenciji „Cirkularna ekonomija i industrija polimera“ u zagrebačkom sjedištu Hrvatske gospodarske komore, a u zajedničkoj međuvladinoj organizaciji Hrvatske i Slovenije.
Delikatnost prijelazne faze u kojoj se pritom nalazi Hrvatska dobro se dade ocrtati trima paralelnim postupcima o kojima je na konferenciji ponešto kazala Sanja Radović-Josić, načelnica Sektora za održivo gospodarenje otpadom, pri Ministarstvu zaštite okoliša i prirode Republike Hrvatske. „Postojeća odlagališta se saniraju i zatvaraju, ako još uvijek rade“, rekla je ona, „a istovremeno se grade centri za gospodarenje otpadom. Aktualna situacija je i zbog toga prilično složena, bit će lakše i djelotvornije kad prođemo kroz sve to i nastavimo raditi s centrima kao temeljem novog načina gospodarenja“. Riječ je inače o približno 300 starih deponija, od kojih je sanirano tek nešto više od polovice.
Selektivni pristup otpadu
I dok odlagališta simboliziraju zastarjeli pristup otpadu kao smeću, centri bi – ukorak sa suvremenim saznanjima i ciljevima – tretirali razne materije odvojeno, te ih slali u ponovnu upotrebu i reciklažu za industriju. To i jest nužni dio kompleksa cirkularne ekonomije, namjesto zagrtanja smeća zemljom ili njegova spaljivanja. Hrvatska danas ispravno postupa s jako malenim postocima glavnih tvari za reciklažu, kao što su plastika, papir, staklo i metali. Ipak, među planovima je i onaj da se do isteka 2020. godine dosegne 50 posto iskorištenog otpada iz navedene četiri osnovne tvari. To znači određenu dodatnu legislativu, puno nedostajuće infrastrukture i, naravno, dobro upravljanje novom praksom.
Određene sugestije prenijeli su hrvatskim nadležnim tijelima inozemni sudionici rečene konferencije. Jedan od njih bio je Helge Wendenburg, voditelj Odjela za upravljanje vodama njemačkog Saveznog ministarstva za okoliš, zaštitu prirode i graditeljstvo. „Temeljni posao nije promjena zakona, nego njihova primjena – na razini lokalnih jedinica uprave i u ponašanju ljudi“, istaknuo je Wendenburg i kao koristan primjer spomenuo demonstracijsku praksu s cirkularnom ekonomijom u Berlinu, gdje vozila koja skupljaju otpad rabe upravo bio-plin kao gorivo. Berlinčani tako vide kako cirkularna ekonomija funkcionira na licu mjesta, a to stimulira ljude na bolji pristup problemu otpada.
Zanimljivu notu diskusiji pridodao je međutim Viktor Simončič, kemijsko-tehnološki stručnjak i ekološki aktivist, nekoć visoko pozicioniran u hrvatskom ministarstvu zaštite okoliša, a potom i u slovenskom. Simončič se polemički javio za riječ pa iznio primjedbu na stanovita nametanja standarda od strane europsko-unijskih odgovornih instancija. „Nije dobro da se inzistira na rješenjima poput namještanja odvojenih kontejnera za različite tvari po broju kilometara četvornih“, primijetio je on, „ako na tolikom području u Njemačkoj živi preko 200 ljudi, a u Hrvatskoj triput manje. Bili bismo efikasniji i bilo bi jeftinije u manje naseljenim zonama ako bismo skupljali miješani otpad pa ga odvajali“, kaže Simončič.
Kritike nevladinih aktivista
No što se događa kad jednom prikupljeni otpad, konkretno baš plastiku, valja uputiti natrag u proizvodnju npr. ambalaže? Kako najbolje pristupiti proceduri selektiranja po vrstama, reciklaže, upućivanja u plastičarske pogone? Ingo Sartorius, direktor za okoliš njemačkog sjedišta udruge PlasticsEurope koja okuplja kontinentalne proizvođače, napomenuo je u Zagrebu da unutar lanca vrijednosti otpada treba precizno locirati ključne sudionike i s njima povesti dijalog o suradnji.
„Plastični otpad varira prema kvaliteti, od skupljenog po domaćinstvima do onog komercijalnih subjekata. Za konačnu obradu nije svejedno kako pristupamo različitim izvorima i različitim odredištima“, smatra Sartorius.
Najboljim prikupljanjem smatra se danas ono po načelu „od vrata do vrata“, sa selektiranjem kućanstava po otpadu, te individualiziranjem naplate s obzirom na to. To je spomenuo i Tomislav Čurko, predsjednik Udruženja komunalnog gospodarstva, no to u raznim prilikama ponavljaju i hrvatski nevladini aktivisti. Oni su naime s razlogom nezadovoljni dosadašnjom prilagodbom regulative i Plana gospodarenja otpadom do 2021. godine, jer se još uvijek nedovoljno polaže na razvrstavanje pri skupljanju i reciklažu. „Ako izvršimo dobru pripremu sakupljanja, plasman sirovine – koji zna biti problem – će biti uspješan. U protivnom, bolje da ne skupljamo plastiku nego da ne znamo što ćemo potom s njom“, rekao je Čurko.