Otrovni mulj hrvatskog gospodarenja otpadom

Novo okolišno zakonodavstvo, usklađeno s višim ekološkim standardima EU-a, neće Hrvatskoj biti dovoljno za promjenu svakodnevne problematične prakse. Takav je zaključak nesporan u pravilu svima osim vladajućima, pa i njima samo dok ne pređu u opoziciju. Među najvažnijim pitanjima u tom sektoru svakako je tretman otpada. Aktualna državna vlast lijevog centra kasni primjerice s donošenjem pravilnika za regulaciju pojedinih dijelova pretpostavljenog održivog sustava gospodarenja otpadom. Zbog toga se ni lokalne vlasti većinom ne ponašaju u skladu s načelno zacrtanim ciljevima.

Sličan je problem i s nacionalnim planom koji nalaže gradnju županijskih centara za gospodarenje otpadom, ali uz primjenu spaljivanja kao inače veoma štetne metode obrade. Da bi stanje bilo gore, Zagreb kao glavni i najveći hrvatski grad kreće se u tom pogledu prema zacijelo najgorim rješenjima. To je naime jedini grad u Hrvatskoj koji još nema važeći Plan gospodarenja otpadom i koji sustavno krši zakonske propise, no bez sankcija. Povrh svega, današnja gradska egzekutiva na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem uporno zastupa gradnju spalionice otpada golemog kapaciteta.

Naznake mogućeg klijentelizma

Situacija se dodatno zaoštrila prošlog četvrtka na sjednici zagrebačke Gradske skupštine kad se Bandić sukobio s raznim neistomišljenicima po tom pitanju. Jednako s nestranačkim ekspertima, aktivistima i oponentima iz najvećih hrvatskih stranaka. Projekt spalionice još uvijek nije u završnoj fazi pred realizaciju, no također se ne nazire što bi ga uopće moglo zaustaviti. Država naočigled iskazuje slabost, dok s druge strane navodno stoje interesi određenih korporacijskih subjekata. Napomenimo tek da se gradnja spalionice vezuje uz sustav postojećeg pročistača gradskih otpadnih voda, a njegov je vlasnik njemačka grupacija predvođena tvrtkom RWE.

Zagrebački se gradonačelnik pritom ne trudi stručno potkrijepiti plan spaljivanja otpada od kojeg je najsporniji dio mulj iz pročistača. Iza njega bi po spaljivanju ostalo oko 100 tisuća tona šljake i 10 tisuća tona toksične materije. Dobitak u toplinskoj energiji bio bi neznatan, a potrošnja za sušenje mulja uoči spaljivanja izuzetno velika. Ugradnja pak dodatnih procesnih postrojenja u pročistač smanjila bi produkciju tog mulja za 80 posto. Još veću manu spalionice predstavlja emisija štetnog plina i činjenica da to rješenje isključuje sustavno prikupljanje razvrstanog otpada.

Reciklaža isključuje spaljivanje – i obrnuto

"Sve se priprema bez analiza isplativosti i efikasnosti hijerarhijski prioritetnih sustava gospodarenja otpadom, kao što su prevencija nastanka, ponovna uporaba, maksimalno recikliranje i kompostiranje. Prijedlog također ne predviđa infrastrukturu za odvojeno prikupljanje biootpada", rekao nam je Marko Košak iz Programa zaštite prirodnih resursa u Zelenoj akciji. On kaže da u sklopu predloženog sustava neće biti ispunjena niti jedna zakonska obveza, npr. o biootpadu. Spaljivanje ide nauštrb reciklaže, a ne predviđa se dokazano efikasna infrastruktura za povećanje recikliranja.

Stav je Zelene akcije, najuglednije domaće nevladine udruge u ovom sektoru, da ključ uspostave održivog i okolišno prihvatljivog sustava gospodarenja otpadom jest uvođenje odvojenog prikupljanja otpada principom "od vrata do vrata". Time bi se ubrzo višestruko povećala količina odvojenog otpada i reciklaža te eliminiralo niz ekoloških problema. Uvela bi se zakonska naplata prema količini otpada, građani bi se motivirali na odvajanje. "Ispunjenjem tog preduvjeta moguće je uspostaviti sustav koji ne treba spalionicu, jer bi ostatnog nerazvrstanog otpada bilo znatno manje i lakše bi ga se riješili nekim drugim metodama", zaključuje Košak.

Političko ignoriranje znanosti

Europsko-unijske direktive nalažu dosezanje minimalnih 50 posto recikliranog komunalnog otpada do 2020. godine. U tom smjeru već idu neki hrvatski gradovi, pa se s oko 40 posto razvrstane i reciklirane materije ističu Čakovec i Krk, a zatim Crikvenica, Novi Vinodolski, Osijek, itd. Zagrebačka orijentacija k spalionici koja bi gradski proračun stajala oko pola milijarde eura doima se u poredbi s tim primjerima kao namjerno zastranjenje. Tako smatra i profesor Valerije Vrček s Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu, koji je izlagao na spomenutoj sjednici Gradske skupštine.

On se poziva na studije objavljivane u svjetskim znanstvenim časopisima koje ukazuju na izrazitu štetnost spalionica po zdravlje ljudi i okoliš. "To ignoriraju samo znanstveno nepismeni ili znanstveno nepošteni ljudi. Političari, pak, koji žele da im odluke budu znanstveno utemeljene, moraju uvažiti upozorenja znanstvenika", rekao je Vrček za DW, navodeći dubiozne slučajeve spalionica u europskim gradovima poput Beča ili Münchena. "Sama tvrdnja da postoje", dodao je, "nije nikakav znanstveni argument, već indikator da je svaka instalacija spalionice u urbanom prostoru kompromis, a često i sprega industrije, znanosti i politike."

Konačno, posjetili smo i naselje Resnik na istočnom rubu Zagreba, gdje se nalazi pogon pročistača i gdje se planira gradnja spalionice. Tamo smo sreli gospođu Branku Genzić-Horvat, predsjednicu Udruge za zaštitu okoliša Resnik (UZOR) čiji je glavni cilj otpor gradnji spalionice. Govoreći o sprezi koju naznačuje Valerije Vrček, i ona se složila da je odnos Grada Zagreba i graditelja te vlasnika centra s pročistačem koji bi se proširio na spalionicu, više nego indikativan. Građani tako nikad nisu vidjeli ni ugovor među njima, premda se trošak javnog novca ne bi smio prikrivati.

Nedemokratičnost i obmanjivanje građana

Resnik se kao moguća lokacija spalionice spominjao još početkom prošlog desetljeća. U međuvremenu su razmatrane i druge opcije, a Milan Bandić je uoči prošlih izbora nastupio pred Resničanima i obećao im da taj objekt ipak neće biti sagrađen na njihovu području. "Svi znamo da su mnogi ljudi ovdje zbog toga glasali za njega", svjedoči Branka Genzić-Horvat, "ali nakon izbora svejedno je počeo proces izmjena Prostornog plana i GUP-a u smjeru te gradnje. Te se izmjene pozivaju na budući Plan gospodarenja otpadom, a on se opet poziva na buduće lokacije za gradnju, još neusvojene."

I tako gradonačelnik kruži administrativno – ne baš i zakonski – nad Resnikom, a država ga zasad pasivno promatra ili možda to i sami njezini dužnosnici čine zbog nečijih prikrivenih klijenata. Predsjednica UZOR-a ne želi upirati prstom ni u koga osobno, ali zna da je netko itekako kriv za neizvjesnost i pritisak koji podnose ona i njezini susjedi. "Izuzetno smo povrijeđeni i razočarani tako nedemokratskim ponašanjem vlasti. No uzdamo se još uvijek da to primjećuju i drugi naši sugrađani, jer ovo nije samo problem Resnika, nego čitavog Zagreba, pa i šire", zaključila je Genzić-Horvat.