I Hrvati na Kosovu kao kod kuće

Nikola Gaon je više od devet godina kao internacionalac u misiji OESS-a na Kosovu. Radio je na raznim pozicijama koje su uvijek imale veze s medijima i javnošću, a posljednje tri godine je i glasnogovornik te misije. Prije Kosova je radio u misiji OESS-a u Sarajevu i Skopju. Rođeni je Sarajlija, ali je razdoblje tijekom rata u BiH proveo u Izraelu. On danas ima dvojno državljanstvo bosansko-hercegovačko i izraelsko. Nikola kaže da mu je činjenica da dolazi iz BIH dosta pomogla da se uklopi na Kosovu. Kada je polazio na Kosovo poznanici su mu uglavnom poručivali da se čuva, ali su ta upozorenja, kaže Nikola, bila rezultat stereotipa koji postoji u regiji.

“Ono što ljudi vide je uglavnom ono što se plasira u vijestima, a vijesti se u većini slučajeva fokusiraju na neki negativni razvoj situacije”, kaže Nikola. Dodaje da je odmah po dolasku na Kosovo 2004. godine govorio bosanski jezik, te da nikada nije imao problema. “Ne znam jesam li možda bio prvi koji je toliko slobodno koristio materinski jezik, ali ga definitivno jesam koristio slobodno i od dana kada sam došao na Kosovo, pa evo sve do sada, nikada nisam imao nijednu neugodnu situaciju zbog toga što govorim bosanski”, kaže Nikola.

Za razliku od velikog broja stranaca koji rade u međunarodnim misijama i ostanu u krugovima ljudi s kojima rade, Nikola se od samog početka počeo družiti s ljudima iz Prištine, a pohađao je i tečajeve albanskog jezika. “Ja sada govorim albanski jezik dovoljno da se mogu snaći na ulici, mogu otići u samoposlugu, razgovarati s taksistima, voditi neke osnovne razgovore sa susjedima u zgradi, mogu komunicirati na albanskom. Sve to je doprinijelo da sam se, tako da kažem, integrirao u društvo i da se ovdje osjećam stvarno kao kod kuće”, kaže Nikola Gaon.

Iz Zagreba preko Nizozemske na Kosovo

I Dominik Kolić je zaposlena u međunarodnoj misiji na Kosovu. Ona je u Prištinu stigla u siječnju 2009. godine, kada je počela raditi za europsku misiju EULEX. Prije dolaska na Kosovo živjela je 20 godina u Nizozemskoj, gdje je radila u Haškom tribunalu. “Porijeklom sam iz Hrvatske, rođena sam u Zagrebu, ali sam u stvari odrasla u Australiji. Tamo sam počela i završila osnovnu školu, potom srednju školu u Osijeku, fakultet u Zagrebu i onda radeći za Jugoturs, provela jedno tri godine u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku i stigla do Holandije”, kaže Dominik.

Ona ističe da nikada ranije nije bila na Kosovu te da se sjeća prvog jako lijepog dojma kada je sletjela avionom, ravnica u sredini prekrivena snijegom, a planine u daljini. “Nažalost kad se snijeg otopio vidjela sam da ima dosta smeća, pa mi je to bilo malo čudno, s obzirom da nisam na to navikla, a što se ostalog tiče ovo je bio dio bivše Jugoslavije tako da mi je na neki način bilo poznato, a s druge strane zbog kulture, zbog jezika naročito, bilo mi je prilično nepoznato. Opet, s druge strane, ja sam osoba koja je koliko, toliko putovala po svijetu, tako da se prilično brzo snađem. Tako da smo za samo tri mjeseca familija i ja bili kao kod kuće”, kaže Dominik.

Pogled u bolje sutra

Dominik Kolić je na Kosovo dovela i supruga Kemala, koji je iz Goražda i sina, koji danas ima 12 godina i pohađa Američku školu u Prištini. Prvi susjed u kući u kojoj živi sa svojom obitelji je mala džamija, koja im po njezinim riječima, ne smeta i čini ulicu jako zanimljivom. Dominikina obitelj se osim s internacionalcima jako puno druži i s domaćim stanovništvom.

Jezik joj, kako kaže, ne predstavlja problem da se druži sa domaćim stanovništvom s kojim se sporazumijeva uglavnom na hrvatskom jeziku, ako su stariji od 35 godina, ili na engleskom s mlađima generacijama. “Znala sam da je albanski drugačiji, krenuli smo na tečaj, jedno tri mjeseca da se upoznamo makar s pravilima gramatike, sintakse i tako dalje. Tako sam naučila desetak, dvadeset riječi i mogu se snaći i mislim da treba naučiti osnovne riječi, znati reći hvala, dobar dan, dobro jutro, jer mislim da je to iz poštovanja prema domaćem stanovništvu.” Koliko će dugo Dominik Kolić ostati na Kosovu zavisi od posla, ali bi ona ipak voljela da joj sin srednju školu nastavi u Nizozemskoj.

Nikoal Gaon, pak, krajem ovog ljeta završava misiju na Kosovu. S Kosova će otići s dojmom da je komunikacija između Srba i Albanca još uvijek mala, ali da ide na bolje. “Fali jako puno informacija o tome kako izgleda život ljudi u Prištini ili u Gračanici i sad vidim da polako ljudi iz Prištine počinju da izlaze na ručak negdje tamo prema Gračanici. To će dovesti donekle do nekih promjena i shvaćanja da ipak žive jedni pored drugih, jedni s drugima i da će se ako ništa, kroz ekonomske odnose i ti međuljudski odnosi početi razvijati”, zaključuje Nikola.