Hrvatsko zdravstvo na terapiji

Javna rasprava o prijedlozima novih zakona na području zdravstva konačno je pokrenuta, nakon neizvjesnog odgađanja postupka dorade koje je izazvalo dodatni nemir u javnosti. Već i preliminarni nacrti zakonskih prijedloga, naime, polučili su brojne negativne reakcije i otvorili razna pitanja o samoj strategiji zdravstvene politike aktualne hrvatske vlade. Jedan od najtežih prigovora bio je tako onaj da ministar zdravlja Siniša Varga smjera na radikalnu privatizaciju sektora otvaranjem primarne zaštite komercijalizaciji. On sam načelno je to poricao, govoreći kako je posrijedi nastojanje da se sistem izbalansira uz pomoć najboljeg iz javnog i privatnog sektora. Rasprava koja će potrajati 30 dana pokazat će što o tome misli šira javnost od one koja je u prvoj fazi bila uključena u proces.

Posrijedi su prijedlozi izmjena i dopuna Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Oni su karaktera reformskog, odnosno – kao što je ranije metaforički istaknuto u određenim hrvatskim medijima – terapijskog. U doradu su pored Ministarstva zdravlja bili uključeni i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO), Udruga poslodavaca u zdravstvu (UPUZ), sindikati i Hrvatska udruga poslodavaca. Izostanak pacijenata tj. građana kao treće strane, prouzročio je dodatno nezadovoljstvo onih koji ih predstavljaju. Marijo Drlje, predsjednik Hrvatske udruge pacijenata, izjavio je za DW: „Očito postoje birani 'igrači' i oni koji nemaju pristupa. Reforma se pisala u tajnosti, dosad nismo znali tko je sudjelovao u procesu, a to nije pametno ni korektno.“

Prevaga tehnomenadžmenta nad politikom

Nešto povoljnije impresije iz postupka dorade prenio nam je pak Dražen Jurković, ravnatelj UPUZ-a, organizacije koja okuplja oko 230 javnih i privatnih ustanova u zdravstvu. Spočetka je UPUZ izražavao zabrinutost uslijed neopravdane hitnosti postupka, no zatim je diskusija o prijedlozima prešla u mirnije vode. Saznajemo da je uvažen dio njihovih sugestija u vezi s primarnom zaštitom, a ključno se pitanje odnosilo na budući status Domova zdravlja. „Rekao bih da se ministarstvo složilo s idejom da te institucije ne smiju postati dominantno privatne“, riječi su Jurkovića, „jer u protivnom bi se moglo dogoditi da primjerice u zabačenijim krajevima nitko od privatnika ne želi preuzeti koncesiju za određene službe koje mu se ne bi isplatile“.

Jurković je međutim zabrinut zbog razmjernog nedostatka diskusije o Zakonu o obveznom osiguranju. „Vidjet ćemo kuda vodi daljnje razmatranje te materije, a dosad smo ukazivali na činjenicu da predložena nova, neovisna pozicija HZZO-a sobom nosi više potencijalnih dubioza. Smanjena kontrola nad institucijom koja raspolaže s oko 22 milijarde kuna godišnje – to je gotovo petina državnog proračuna – može se pokazati veoma štetnom. To bi bilo neadekvatno rješenje u okolnostima gdje ionako imamo problema s upravljanjem javnom novcem“, smatra naš sugovornik i dodaje da Ministarstvo zdravlja u tom slučaju ne bi ostalo glavnim centrom utjecaja u zdravstvu. Umjesto ministra kao političkog subjekta, sektorom bi zavladala tehnomenadžerska uprava HZZO-a.

Analitičar zdravstvenog sustava Dražen Gorjanski, liječnik i publicist, ostao je izrazito kritičan prema zakonskim prijedlozima i nakon razmatranja dorađenih nacrta. Oni se po njemu ne razlikuju u bitnom od verzije iz mjeseca travnja, a osnovno nastojanje reforme jest drastično povećanje udjela privatnog zdravstvenog poduzetništva u javnom sustavu. Naravno, usluge iz primarne zaštite kompenzirale bi se javnim novcem u privatnom, kao i u javnom dijelu sektora, uz povećanje osobnih participacija. „Treba reći da privatno zdravstvo može unekoliko biti kvalitetnije, na razini pojedinih usluga, od javnog. Ali ono je za društvo znatno skuplje i, što ga ima više, čini ukupnu zdravstvenu zaštitu teže dostupnom najširim slojevima. Moramo shvatiti da si kao sirotinja ne možemo priuštiti Ferrari“, drži Gorjanski.

Legalizacija korupcije

Ovaj liječnik te nevladin aktivist rastumačio nam je da bi sve još i bilo prihvatljivo kad bi društvo moglo povećati izdvajanja za zdravstvo, no to bi dotuklo privredu. Budući da to u Hrvatskoj nije moguće, dakle, prijeti opasnost da privatnici uzmu pod koncesije one zdravstvene službe koje su tržišno isplative, a ostatak bi se zadržao u javnom sektoru. „Kao i u ostalim privatizacijama“, rekao nam je Gorjanski, „intencija se svodi na izdvajanje najisplativijih segmenata. Državi koja se nastavlja brinuti o ostatku, to postaje još skuplje. Kao u slučaju poštansko-telekomunikacijskog sistema, privatizirane su hiperisplative telekomunikacije, dok je neprofitabilna pošta ostala državi“.

Dražen Gorjanski mišljenja je da se danas naročito treba paziti od forsiranih rješenja, zlorabljenih uslijed ekonomske krize. Ako se otvori mogućnost da privatnici zasnivaju i opće bolnice, a ne pripiše im se obaveza ponude svih komponenti i usluga – pa i onih manje isplativih – koje su propisane javnim bolnicama, jasno je da će oni dospjeti u izrazitu tržišnu prednost. „Već imamo previše bolnica, a premalo liječnika. Sad će bolnica biti još više, a liječnika u javnom sektoru manje, jer će ih privatni sve intenzivnije odvlačiti da rade i kod njih, povrh zaposlenja u javnom. Nije tajna da liječnici koji su zaposleni u oba sektora, za privatnika odrađuju posao kroz svoje radno vrijeme u javnom sektoru. To znači da im se zakonski povećava mogućnost da budu u sukobu interesa, ili bolje rečeno – legalizira se evidentna korupcija“, zaključuje Gorjanski.