Hrvatski građani niti ne traže liječenje u EU

Hrvatska nije profitirala ulaskom u Europsku uniju, dominantan je stav hrvatskih građana pa čak i kada se radi o javnom zdravstvu. Sve su glasnija nagađanja kako ministar zdravlja Rajko Ostojić više ne može izbjeći velike rezove u svojem resoru koji postaje sve veći uteg državnom proračunu.

Za očekivati je da su u takvim uvjetima građani po zdravlje krenuli u inozemstvo. No od 1. srpnja 2013. godine samo su 3 osobe pokušale iskoristiti pravo liječenje u drugim zemljama Unije s obrazloženjem da se liječenja u Hrvatskoj ne mogu obaviti u roku. Kako su nam priopćili iz Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), sva su tri zahtjeva odbili jer su se liječenja, navode, mogla obaviti u medicinski opravdanom roku u matičnoj zemlji.

Naime, HZZO-o mora odobriti liječenje u EU kada ono uključuje smještaj osigurane osobe u bolničkoj zdravstvenoj ustanovi preko noći u trajanju od najmanje jedne noći ili uporabu visokospecijalizirane i skupe medicinske infrastrukture ili opreme. Od podnesena tri zahtjeva, stoji u dopisu kojega smo primili od HZZO-a, u jednom slučaju osigurana osoba uopće nije ni zakazala termin za liječenje u Hrvatskoj.

Iz toga se mogu zaključiti samo dvije stvari; ili su pacijenti neinformirani o svojim pravima proisteklim iz europskog građanstva, ili zdravstveni sustav u Hrvatskoj, usprkos neimaštini, funkcionira odlično.

Država nije informirala građane o pravima

Predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata (HUPPP) Đula Rušinović-Sunara misli da građani ipak nisu upoznati s europskim direktivama koje im omogućuju ostvarivanje liječenja u inozemstvu na teret HZZO-a, ako to u razumnom roku ne može obaviti domaće zdravstvo. Kaže, nacionalne institucije su propustile obavezu okupljanja udruga koje se bave zdravstvom, a kako bi se dogovorili o informiranju građana o njihovim pravima.

„Znamo da su neki građani pitali za usluge liječenja izvan naše zemlje, ali ako osoba uslugu ne može dobiti u Hrvatskoj i želi ju potražiti u inozemstvu, mora dobiti potvrdu da se to u Hrvatskoj ne radi ili da se usluga ne može dobiti u roku. To je toliko komplicirano da građani te papire i ne znaju ishoditi“, objašnjava predsjednica HUPPP-a.

No predsjednika Udruge hrvatskih pacijenata (UHP) Maria Drlju zanima što je to točno „razuman rok za liječenje“ ili „opravdani rok“ u kojem ga treba obaviti. Točna definicija ne postoji pa je o svemu zatražio i očitovanje resornog ministarstva.

„Prema direktivama, institucije su bile dužne organizirati i nacionalne centre za informiranje hrvatskih građana, ali i građana EU koji se nađu u Hrvatskoj, a potrebna im je usluga uz zdravstva“, u razgovoru za Deutsche Welle upozorava Rušinović-Sunara. Dodaje da je to i učinjeno, ali bez provedene kampanje pa nitko zapravo i ne zna za te centre.

Nađu li se hrvatski građani, primjerice na zimovanju, u nekoj od zemalja EU i pri tome se razbole, imaju pravo na liječenje u toj zemlji na teret HZZO-a, ako liječenje ne može čekati povratak u domovinu. „Ipak, problem je u cjenicima koji se znatno razlikuju. Kod nas su cijene niske, dok su one u Njemačkoj desetak i više puta veće. Logično je da će građani iz tih zemalja lakše dobiti kod nas tu uslugu, nego što bismo ju mi dobili vani. Njihovo osiguranje će platiti našu cijenu usluge, a ostatak će zadržati u svom džepu pa će oni to i poticati“, objašnjava Rušinović-Sunara.

Najbrži termin: za godinu dana

Zatrebaju li građani usluge koje nisu na popisu „skupih“, mogu po njih slobodno otići u EU i naknadno zatražiti povrat novca od HZZO-a. Takvih je slučajeva bilo 7 do sada i svi su u postupku kojim će se tek utvrditi hoće li se trošak nadoknaditi osiguraniku. Skuplje dijagnostičke zahvate ipak moraju čekati u Hrvatskoj ili platiti privatnim ordinacijama, usprkos činjenici da uredno svakoga mjeseca izdvajaju za javno zdravstvo.

„U Hrvatskoj se na magnetsku rezonancu mozga čeka 365 dana. Za ultrazvuk dojke valja čekati 8 mjeseci. Na kardiologa se negdje čeka duže od 6 mjeseci“, priča nam o katastrofalno dugim listama čekanja na dijagnostičke preglede Mario Drlje čija udruga razgovara s pacijentima iz cijele Hrvatske. Paradoksalno, kapaciteti solidarnog javnog zdravstva su jako veliki, ali nisu iskorišteni.

„Kapaciteti se moraju staviti u funkciju u dvije smjene, pogotovo u drugoj smjeni koja bi trebala biti dostupna radno aktivnom stanovništvu. Ljudi koji su zaposleni poslije radnog vremena trebaju dobiti dijagnostiku. Time bi se i pomoglo posrnulom gospodarstvu“, kaže Drlje nezadovoljan „tajkunizacijom i amerikanizacijom“ hrvatskog zdravstva.

Upravo zbog toga UHP zahtjeva referendum na kojem bi građani odlučili žele li solidarno ili privatno zdravstvo. „Tada bi se ovih nekoliko stotina tajkuna u području zdravstva na neki način stavilo pod kontrolu. Ovako 4,3 milijuna ljudi postaju njihovi taoci. Nismo protiv privatnog zdravstva, ali želimo da se ono razvija s vlastitim novcem. Država ne smije prepustiti solidarno javno zdravstvo, koje je opće dobro, u ruke privatnika“, kaže Drlje.

Sada oni koji moraju čekati na dijagnostiku po godinu dana, ako nemaju vezu ili novca kojim bi kupili uslugu kod privatnika, trpe i čekaju zakone biologije, opisuje okrutni poredak u hrvatskom zdravstvu naš sugovornik.

Javno zdravstvo sve gore

A liste čekanja su se tijekom dvomjesečnog štrajka liječnika povećala i do 4 puta. „Ako se slobodni kapaciteti ne stave u punu funkciju, neće se smanjiti. Treba i smanjiti miješanje privatnih i javnih praksi. U sustavu rade ljudi koji rade u oba sustava i postoji sumnja da bi mogli preusmjeravati pacijente u privatnu praksu.“

Drlje nema podataka da je u bilo kojoj zemlji EU ovako teška situacija, a neefikasnost sustava ilustrira slučajem čovjeka s uklještenjem živca koji magnetsku rezonancu čeka 171 dan. Kako ne može platiti dijagnostiku kod privatnika, čekat će zakazani pregled i do tada će solidarni sustav javnog zdravstva iscrpljivati kroz sredstva za ublažavanje bolova.

Hrvatska je još uvijek u recesiji i vrlo teškoj ekonomskoj krizi pa je pitanje o dostupnosti javnog zdravstva nakon ulaska Hrvatske u EU vrlo teško, misli predsjednica HUZPPP-a. „Ne samo da nismo napredovali, već nazadujemo 23 godine hrvatske države. Nitko nije definirao suštinu reforme. Ona mora započeti s odnosima u sustavu, a to znači da građani trebaju biti dijelom sustava i donositi odluke o njemu. Ako to ne napravimo, nećemo napredovati. Sustav koji se ne bavi pacijentom, nego prodajom lijekova, ne služi građanima“, zaključuje Rušinović Sunara.

Mario Drlje pak kaže da ne vidi napredak hrvatskog zdravstva od dana ulaska u EU. „Ne, naprotiv! Liste čekanja su se produžile. Na realizaciju prava na kvalitetno liječenje se čeka sve duže i duže.“