Hrvatsko zdravstvo na ekonomskoj terapiji?

Vrtoglavo narasli dug hrvatskog zdravstva privatnim veledrogerijama nagnao je ministra zdravstva Vilija Beroša da prošlog tjedna najavi „korjenite promjene u sustavu“. Cilj je financijska održivost te odgovornost u poslovanju i mjerenje ishoda liječenja, a glavno sredstvo koje je pritom spomenuto bilo bi uvođenje poslovnog ravnatelja na čelo svake bolnice, uz onoga medicinskog. Naime, dosad je te funkcije objedinjavao jedan kadar, i to iz redova liječnika.

Ipak, bez obzira na to što se takva mogućnost nipošto ne spominje prvi put, ovom prigodom prešućene su neke činjenice o realnoj strukturi dotičnih financija. Liječnici se već dugo žale da su cijene usluga u javnom sektoru procijenjene prenisko. Nadalje, država kronično duguje zdravstvu veliki iznos zakonski garantiranog novca. Primjerice, lani je država tome sektoru uskratila oko milijardu kuna, od ukupno oko četiri milijarde koje je imala obavezu uplatiti, najviše od trošarina na duhan.

Prejak veledrogerijski lobi

Od ostalih problema s tim u vezi ima smisla navesti razne oblike prodora privatnog interesa u ovo područje. Pored spomenutih veledrogerija tu je npr. unosna dijagnostika koja je ispuštena iz ruku javnog sektora, stranački kadrovski prioriteti, rad liječnika „u fušu“, itd. Kad je riječ o veledrogerijama, Vlada RH nedavno je iznijela ideju o osnivanju takve državne institucije, kao što je slične svoje probleme već riješilo više tranzicijskih zemalja.

No procjenjuje se da je veledrogerijski lobi u Hrvatskoj prejak da bi to samo tako dopustio. Jedan od rijetkih stručnjaka koji su javno i osobno podržali vladinu ideju bio je dr. Anton Glasnović s Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a s dugogodišnjim iskustvom u bolničkom radu. Treba dodati i da je to poduzeo, među ostalim, kao član parlamentarne stranke Radnička fronta. Ovaj neurolog također je odgovorio na naš poziv u vezi s istupom ministra Beroša.

„Pozdravio bih ministrovu inicijativu, radi boljeg upravljanja troškovima, ali uz napomenu da je to samo 'grebanje po površini'. I dodao bih da bi zaposleni u bolnici ili zavodu morali imati pravo potvrđivati imenovane ravnatelje, a ne da ih jednostrano nameće stranka na vlasti, prema svojim interesima. No ono što je važnije jest to da javnebolnice uopće ne bi smjele funkcionirati u kontekstu profita, tržišno, i biti prokazivane kao gubitaši“, drži Glasnović.

Slijevanje novca u privatne džepove

Naš sugovornik dodao je kako je sektor višestruko opterećen privatnim interesima. Jedan od primjera je bilježenje neodrađenih radnih sati u javnom sektoru, dok sam taj liječnik u stvarnosti boravi u nekoj privatnoj klinici. Drugi je odrađivanje kliničkih testiranja lijekova u javnim bolnicama, a za privatne farmaceutske kompanije. „Neke bolnice", rekao je ovaj neurolog, „dobivaju za takva istraživanja i do 10 tisuća eura po pacijentu, od čega liječnik-specijalizant koji radi posao kliničke studije dobije npr. laptop“.

„Ostatak novca isplaćuje se dijelom bolnici“, dodao je on, „a većinom voditelju istraživanja, iako se koriste resursi cijele bolnice, od laboratorija, radioloških i drugih dijagnostičkih pretraga. Time se dovodi u pitanje poštenost raspodjele novca koji se slijeva u bolnički budžet i privatne džepove onih koji odlučuju o tome.” A s idejom Vilija Beroša se slaže i dr. Dagmar Radin, profesorica na Fakultetu političkih znanosti te istraživačica zdravstvenih sustava i politika.

Liječnik nije ekonomski ekspert

Ona smatra, međutim, da financiranje hrvatskog zdravstva u globalu nije adekvatno riješeno, pa bi tek to predstavljalo veliki zahvat u sektoru. „Pored milijardi koje država ustvari duguje zdravstvu“, kazala nam je Radin, „mjerenje ishoda liječenja bi efektom trebalo organizirati tako da financije prate pacijenta. Na taj način bi se za javni novac dobivale najbolje usluge. Ovako, pak, više od dvije trećine novca u bolnicama odlazi na osoblje“.

A pitanje tzv. biznis-menadžera je ionako normalna pojava u razvijenom svijetu, po mišljenju ove politologinje. Ipak se od doktora medicine, koji se dotad bavio samo time, ne može jednim tečajem stvoriti ekonomskog eksperta. Problematika dugova i općenito financija u zdravstvu tako je očito izuzetno složena, puno opsežnija od tek naznačene ministarske inicijative. Ali ne bi bilo loše ni da se ta pitanja rješavaju jedno po jedno, samo da više ne budu zanemarivana, kažu stručnjaci.