Antisocijalne stranputice hrvatskog zdravstva

Dubiozna orijentacija vladine zdravstvene politike dospjela je krajem prošlog tjedna u prvi plan i jednom razmjerno neobičnom objavom Hrvatske udruge pacijenata. Sve je više korisnika javnih zdravstvenih usluga, naime, čiji su se bankovni računi našli pod ovrhom zbog duga prema nekoj bolnici ili ambulanti, a koji često nije prelazio iznos od 25 kuna. No, krajnja svota za naplatu će se popeti i do 700 kuna, zbog raznih naknada odvjetničkom i javnobilježničkom uredu. Pacijentska udruga ne poriče načelnu ispravnost naplate dugova, ali napominje da poduzetim načinom postupanja javna šteta biva na koncu veća od koristi. Osim toga, istaknuto je da bi ovršene ipak, prije samog procesuiranja, trebalo podsjetiti na njihovo dugovanje.

Opisani slučaj, međutim, samo je jedan u nizu primjera kakvi karakteriziraju vladinu zdravstvenu politiku u aktualnom mandatu i pod sektorskim vođenjem ministra Milana Kujundžića. Od preostalih, a koji su izazivali veću pažnju javnosti, može se navesti ministrova najava ozbiljnijeg rasta cijene dopunskog osiguranja, no koje bi ujedno postalo de facto i neizbježnim u praksi. Tu je i nedavna odluka o privatizaciji prostora današnjih ordinacija primarne zdravstvene zaštite, odnosno njihovo licitiranje na tržištu. Pitanje rada i radnih prava te obaveza liječnika i drugog medicinskog osoblja, kao jedno od gorućih u sektoru, pak, još uvijek se ne uspijeva riješiti, ali zato sve više tog kadra odlazi u - inozemstvo.

Podređivanje javnog sustava tržišnoj logici

Nameće se stoga pitanje o karakteru aktualne politike koja na gomilanje dugova u zdravstvu odgovara prebacivanjem tereta na najšire slojeve stanovništva. Druga tendencija tiče se očitog pro-tržišnog pristupa ovom problemu, iako mnogošto ukazuje da je on i nastao po izlaganju sektora komercijalizaciji usluga koja se protivi samoj temeljnoj definiciji javnog zdravstva. Liste čekanja na medicinske usluge pritom su sve duže, dok su liste odobrenih te subvencioniranih lijekova sve kraće. A zanimljivo je da sve kulminira upravo u vrijeme proslave 90. godišnjice Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“, kao i 100. godišnjice Medicinskog fakulteta u Zagrebu, na kojoj su početkom mjeseca sudjelovali svi najviši hrvatski dužnosnici.

„Nedavni slučajevi ovrha nad pacijentima predstavljaju logičan rezultat nastojanja da se zdravstvene ustanove pretvore u subjekte čiji je primarni cilj pozitivno poslovanje, a ne dobrobit pacijenata“, rekla nam je Ana Vračar, aktivistkinja i analitičarka zdravstvenih politike iz nevladine udruge Brid (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju). „No kada govorimo o ovim događajima, trebamo uzeti u obzir i kako se bolnice na sve moguće načine bore protiv negativne slike o zdravstvu koju se stvara već godinama, te da je smanjivanje duga ustanove kroz naplatu nepodmirene participacije nekome u bolničkoj administraciji ili upravi, u nekom trenu, vjerojatno postalo sasvim racionalna stvar“, zaključuje naša sugovornica.

Jer, kao što imamo prilike čuti, navedeno ipak nije pokazatelj iskvarenosti ili nesposobnosti ljudi koji rade u bolničkom sustavu, već efekt toga što je zdravstveni sustav godinama izložen pritiscima da socijalnu funkciju podredi tržišnoj logici. „U tom kontekstu, mislim da u budućnosti, ukoliko ne izgradimo zdravstveni sustav okrenut korisnicima i drugim članovima društva, teško možemo očekivati da će se broj ovakvih slučajeva smanjiti", dodala je Ana Vračar. Da stvari u tom kontekstu dugoročno stoje vrlo nepovoljno, potvrdila nam je i dr. Karmen Lončarek, liječnica i menadžerica u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, te profesorica riječkog Medicinskog fakulteta, a također i poznata javno-medijska komentatorica.

Zarobljenost u lošoj beskonačnosti

„Pojave koje gledamo – nejasno promišljanje oko koncesija, uzrujano traženje novca kroz osiguranje i poreze – sve su to simptomi kriznog menadžmenta. Nadajmo se da je to prijelaz prema cjelovitom pristupu i sveobuhvatnim rješenjima“, tumači ona. „No, objektivno postoji rizik da se dogodi da ostanemo zarobljeni u interregnumu, kako to opisuje sociolog Zygmunt Bauman. Znakovi kroničnog interregnuma u zdravstvenom sustavu RH su tu: analitičke mogućnosti digitalnih tehnologija nisu dio upravljačkog sustava; u procesima upravljanja zdravstvom ne koriste se operativna istraživanja; prakse temeljene na dokazima nisu ugrađene u mehanizme odlučivanja; procesi odlučivanja nemaju razvijene tehnologije djelovanja putem javnih polisa."

„To znači da smo, citiram Baumana, zarobljeni između jednog doba koje je imalo svoje izvjesnosti i drugoga u kojemu stari načini rješavanja problema više nisu djelatni. Uostalom, još je Hegel govorio o 'lošoj beskonačnosti'“, rekla je dr. Lončarek za DW. Sveukupno gledano, reklo bi se, stanje u hrvatskom zdravstvu je sve dalje od slavne socijalno-političke perspektive jednog Andrije Štampara, suosnivača i koautora ustava Svjetske zdravstvene organizacije. Štoviše, dovoljno bi bilo konzultirati javne izvore o njegovim zalaganjima u danom području između dva svjetska rata, e da bi se lagano ustvrdilo kako je danas u Hrvatskoj na snazi izravno poricanje svih tada zadanih principa i usmjerenja sektora prema općoj dobrobiti.