Hrvatske željeznice opet pred najavom privatizacije

Hrvatska i dalje kao da ne zna što bi točno učinila sa svojim željeznicama, inače već temeljito zapuštenim. Naime, zaključak je to koji se sam nameće nakon izjave ministra mora, prometa i infrastrukture RH Olega Butkovića početkom lipnja, kad je on usputno najavio i mogućnost koncesioniranja dijelova pruga. Drugim riječima, faktično bi se privatizirao i putnički promet, nakon viđenog i ne baš uspješnog otvaranja robnog prometa privatnim prijevoznicima na tržištu. Detalji projekta još nisu poznati, ali neodoljivo podsjećaju na ne tako davni pokušaj koncesioniranja ili tzv. monetizacije autocesta.

Kao što je poznato, široki narodni otpor toj ideji doveo je na koncu do vladina odustajanja od rasprodaje „obiteljske srebrnine". U vezi sa željeznicama, pak, zasad se pretpostavlja da koncesionar vjerojatno ne bi, kako je bilo zamišljeno s autocestama, sam naplaćivao naknadu od putnika. Plaćala bi mu je država, tj. uzimala bi iznos za koncesiju, ali umanjen za iznos usluga pruženih korisnicima. Nije jasno, međutim, što bi država time dobila, i zašto ne bi kroz zajmove sama financirala modernizaciju pruga. Posebno se to odnosi na potencijalno najunosniju relaciju od Rijeke prema Mađarskoj.

Željeznice već paralizirane nedjelotvornim reorganizacijama

U ovom trenu Hrvatska koristi oko 70 posto europsko-unijskih sredstava namijenjenih joj za sektor prometa, a od toga se veliki dio odnosi na željeznice. Ipak, javno poduzeće Hrvatske željeznice država je nedjelotvornim reorganizacijama odavno učinila praktično paraliziranim. Davor Škrlec, europarlamentarac koji se problematiziranjem tog dijela prometnoga gospodarenja ističe na hrvatskoj političkoj sceni, skeptičan je prema vladinom planu: „Iskustva u drugim državama članicama EU-a govore da se davanje željezničke infrastrukture u koncesiju privatnicima nije pokazalo kao najbolje rješenje."

Jer, kao i u nekim drugim slučajevima infrastrukturnih mreža, te su kompanije značajno smanjile ulaganja u infrastrukturu i održavanje, te je iscrpljivale dok ne bi vratile uloženo, odnosno ostvarile profit. A nakon toga je država postupno opet prisiljena preuzimati infrastrukturu pod svoje. Drastičan primjer je onaj Velike Britanije, koja se uz opadanje kvalitete usluge zbog smanjivanja troška, suočila i s više teških nesreća s ljudskim žrtvama. Ipak, za DW Škrlec dodaje kako bi u hrvatskom konkretnom slučaju koncesioniranje imalo smisla ako bi se gradila neka nova željeznička pruga.

„Odnosno, kad bi postojao interes za nekoga, dakle, tko bi htio koncesiju na prugu zato što bi je koristio za vlastite potrebe. No jedinu šansu za tako nešto bi mogla imati nizinska pruga Rijeka-Zagreb, budući da bi netko tko koristi Luku Rijeka za prijevoz robe, odnosno za ulaz na tržište EU-a preko Rijeke, imao interes izgradnje i održavanja takve pruge", rekao nam je Davor Škrlec. S druge strane, pitanje je koliko bi takav odnos bio kompatibilan s generalno podržanom orijentacijom prema integriranju kopnenih prometnih usluga, bez obzira na imperativ ulaganja oko čega se svi slažu.

Država bi ipak trebala imati drukčije prioritete od privatnika

„Građani-korisnici moraju biti na prvome mjestu, a njihov interes osigurava se primarno organiziranjem intermodalnog prijevoza“, riječi su Zorana Maršića, predsjednika Saveza za željeznice i Sindikata željezničara Hrvatske, dvaju najvećih i najaktivnijih nevladinih subjekata u tom prometnom podsektoru. Korisna ilustracija postojećeg prostora za napredak jest, po njihovu mišljenju, sustav državnih prometnih subvencija za učenike. Na tu se stavku odvaja oko 900 milijuna kuna godišnje, ali novac bi se mogao i bolje preraspodijeliti. No, izostaje primjerena analiza optimalne upotrebe tih sredstava.

„Koncesioniranje ili općenito privatizacija, međutim“, nastavlja Maršić, „nije dobar put za upravljanje infrastrukturom. Razvijenije zemlje EU-a pokazale su da država time više gubi negoli dobiva. Usluge nisu pojeftinile, naprotiv, a kvaliteta im se pogoršala u brzini, preciznosti i sigurnosti. To je i logično, jer je privatnim tvrtkama 'prirodno' u prvome planu njihova zarada“. Država bi, usuprot tome, trebala imati drukčije prioritete, u javnom interesu. Za početak, dobro bi joj u tom smjeru došlo nešto sustavnije planiranje, zatim dosljedno provođenje kvalitetnijih planova.