Siromašni u Hrvatskoj

Dr. Nino Žganec je izvanredni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu na kojem predaje etiku socijalnog rada i socijalni rad u organiziranju zajednice. Predsjednik je Hrvatske mreže protiv siromaštva. Bio je pomoćnik ministra u Ministarstvu socijalne skrbi od 2000. do 2004. godine.

Deutsche Welle: Kada govorimo o razmjerima siromaštva u Hrvatskoj, je li slika toliko crna kao što se u medijima prikazuje? Imate li neke konkretne pokazatelje?

Dr. Nino Žganec: Mislim da mediji čak nedovoljno govore o tom problemu. Svaki peti građanin je u riziku od siromaštva i to su službene brojke. Ali u Hrvatskoj mreži protiv siromaštva koju vodim govorimo o fenomenu iskustva siromaštva. To znači da su financijska sredstva samo jedan od pokazatelja siromaštva, a postoje i mnogi drugi pokazatelji kvalitete života. To je posebno zabrinjavajuće kada gledamo neke društvene skupine kao što su djeca. Svako peto dijete je siromašno. Kod građana starijih od 65 godina to je siromaštvo još češće – čak u 24% slučajeva. To je za svako socijalno osjetljivo društvo zabrinjavajuće.

Kako živi prosječan siromašan građanin?

Prema europskoj metodologiji koja je prihvaćena i u Hrvatskoj, rizik od siromaštva predstavlja granicu pri kojoj četveročlana obitelj s dvoje odraslih i dvoje djece ima 4100 kuna mjesečno za život. To je nedovoljno za podmiriti troškove režija, obrazovanja i ostalih potreba. Ne mogu si priuštiti ni osnovne prehrambene artikle, odjeću, obuću, a da ne govorim o kulturnim i rekreativnim potrebama ili ljetovanju. Ta pojava bitno udara na kvalitetu života obitelji, odražava se na unutarobiteljske odnose i često predodređuje manji akademski uspjeh djece i teško pronalaženje posla. To je začarani krug siromaštva; od rođenja pa do, imamo puno primjera, smrti.

Često govorimo kako je „nekada bilo bolje“ pa je nedavno objavljeno da su hrvatski građani živjeli bolje 1990. godine nego danas. Je li siromaštvo karakteristika moderne hrvatske države?

Ne bih politizirao. Kada tako govorimo, nužno upadamo u uspoređivanje društvenih sustava. Teško je objektivno mjeriti financijske pokazatelje iz tog vremena i današnje. Naravno da postoje parametri koji se mogu izračunati i po njima ispada da prosječan Hrvat zaista živi lošije nego tada. Ali postoje druge okolnosti koje život možda čine kvalitetnijim. Trebamo se usmjeriti na ove podatke koje sam ranije iznio. To je zabrinjavajuće na razini cijele EU pa je Europska komisija nedavno izašla s novim dokumentom tzv. europskim socijalnim stupovima koji trebaju istaknuti važnost socijalne komponente razvoja.

I sami ste bili dijelom Račanove administracije. Sve dosadašnje vlade su imale socijalne politike. Kakve su one bile?

2000. godine smo započeli jedan veliki projekt u okviru Strategija razvitka Hrvatske. Napravili smo opširnu strategiju razvitka mirovinskog sustava i sustava socijalne skrbi. 2002. godine smo javnosti predstavili vrlo konkretne mjere, ali, nažalost, do njihove implementacije nije došlo. Vlade koje su dolazile nakon toga su ponovno naručivale strategije i studije, no vrlo malo toga je učinjeno. To mi je teško objašnjivo. Objektivnog objašnjenja nemam, osim da je premalena količina znanja, a prevelika količina politiziranja socijalne politike i socijalnih tema općenito, a za što nema mjesta.

Prošla je vlada na svojem odlasku uvela subvencioniranje kupovine energije za siromašne. Je li to pravi put?

To su klasične palijativne mjere gdje se uočeni problem gasi dotacijama. Pravi put je aktivna i preventivna socijalna politika, ona politika koja stvara uvjete i usluge koje će omogućiti najvećem broju građana da ne uđu u svijet siromaštva. To nam nedostaje. Sustav socijalnih usluga na lokalnoj razini je vrlo slab, socijalne naknade su vrlo niske. Hrvatska izdvaja daleko ispod prosjeka EU za sustav socijalne pomoći. Nova vlada bi o tome trebala razmisliti i odmaknuti se od uobičajenog mišljenja da su socijalni izdaci troškovi. Razvijene zemlje su prihvatile da je to investicija u ljudski kapital. Na taj se način, recimo, preveniraju zdravstvene poteškoće koje se reflektiraju kao zdravstveni trošak. Postoji čitav niz precizno izračunatih dokaza koji govore da u socijalnu komponentu razvoja društva treba ulagati primjereno. Naravno, ne previše pa da to postane nepoticajno za rad. Zna se što je optimalno, a to sigurno nije ono što Hrvatska trenutno izdvaja.

Dakle, o svemu trebamo razmišljati kao o dugoročno isplativoj investiciji?

Da, investicija u ljude, djecu, mlade, stare, posebno ugroženu skupinu osoba s invaliditetom. Potonjih ima 10-15% u općoj populaciji i potpuno su neaktivni. To je ogroman potencijal. Sve te društvene skupine gledamo kao teret društva. Moderna društva ih znaju aktivirati. To je korisno ne samo za proračun, već i za kvalitetu njihovog života.

Mnogi misle da Hrvatska ne može izdvajati više za socijalne usluge.

Mislim da može i mora. Uvijek se postavlja pitanje kome to uzeti. To je stvar financijaša. Najrazvijenije države svijeta nisu one koje su ekonomski najbogatije, već su to one koje izdvajaju najviše za socijalnu komponentu razvoja društva. To su poznati skandinavski socijalni modeli. U toj svojoj izdašnosti znaju zašto to čine i kako njihovo društvo ima koristi od svega toga.

U hrvatskim lokalnim zajednicama je osnivanje vrtića nekakav vrhunac socijalnih usluga. To nije dovoljno?

U prosječnim lokalnim zajednicama vlada opće siromaštvo u pogledu socijalnih usluga. Imate centar za socijalnu skrb, školu i dječji vrtić. Tu i tamo se pojavi pučka kuhinja ili socijalna samoposluga. U razvijenim zemljama tu je cijela mreža različitih socijalnih usluga koje nude različite programe. Tu vlada sinergija svih onih koji trebaju biti uključeni u društvo.

Primjer?

U nizu europskih zemalja imate takozvane community centre. To su multifunkcionalni centri u kojima se odvijaju programi za različite ranjive skupine. Primjerice, osobe s invaliditetom tamo provode jedan dio dana družeći se sa svojim vršnjacima i osobama bez invaliditeta. Mogu se radno angažirati ili sudjelovati u kreativnim radionicama. U takvim centrima postoje savjetovališta za obitelji, medijacije, organiziranu dostavu obroka u kuću za starije osobe. To je središnji punkt koji doprinosi socijalnom razvoju zajednice. Kod nas nema takvih primjera. Pogledajte samo osobe s invaliditetom koje čine veliku populaciju nevidljivih ljudi. Na ulicama ih nema. Nisu integrirani.

Temeljni dohodak više nije tema u Hrvatskoj. Je li ta priča utopija?

Europska mreža protiv siromaštva pokreće nastavak projekta o uvođenju temeljnog dohotka na razini EU. Prvi dio projekta nije rezultirao velikim uspjehom, osim što se o tome počelo pričati. Ne bih rekao da je to utopija. Sve ovisi o snazi organiziranog stanovništva, pri čemu mislim na različite dijelove društva, da prihvati činjenicu da nijedno ljudsko biće ne može ostati bez osnovnih uvjeta za život. Bez obzira na njegovu krivnju, nekrivnju ili što je radio u svom životu. Pitanje opstanka čovjeka je pitanje temeljnog ljudskog prava na život, a ne zasluga.

Ljudi pretpostavljaju bi se, za razliku od Švedske, u Hrvatskoj temeljni dohodak zloupotrebljavao i kažu da je to pitanje mentaliteta.

Vrlo često spominjemo tu riječ, ali nigdje nisam pronašao definiciju mentaliteta. Postoje stavovi i predrasude. Ovdje ne govorimo o tome želi li netko raditi ili ne, već ima li netko kao ljudsko biće pravo na život. Prihvatimo li to tako, osigurat ćemo svakome to pravo. S druge sam strane siguran da 99% građana neće odlučiti ne raditi ništa, jer je čovjek po svojoj prirodi radno aktivan. Samo će imati tu temeljnu sigurnost i u izvanrednim situacijama može očekivati taj temeljni dohodak.

Možemo li o socijalnom ulaganju u izbjeglice koje su došle u Europu govoriti u okviru sprječavanja radikalizacije? Građani desnih političkih uvjerenja ne žele financirati izbjeglice, ali ih se i boje.

Polazna točka bi trebala biti da se radi o ljudima. Zasićeni smo sigurnosnim, kulturološkim i religijskim pitanjima. Premalo se govori o socijalnim pitanjima, kvaliteti života i dostojanstvu tih ljudi. Teroristički napadi pridonose toj pretjeranoj sigurnosnoj paradigmi i svaki dan slušamo o prošvercanim teroristima među migrantima. To je naravno moguće, no 99% tih ljudi su u toj situaciji zbog nevolje. Društva u koja dolaze imaju moralnu i svaku drugu obvezu prihvatiti ih i uložiti u njih. Bilo da je riječ o migrantima ili domaćim ljudima, neulaganje u njih može dovesti do stvaranja socijalne bombe. Radikalno regrutiranje je povezano s nižim obrazovanjem, siromaštvom i nezaposlenošću. Svako mudro i pametno društvo će brinuti da najveći broj stanovnika ili svi stanovnici žive životom dostojnim čovjeka.

Imamo novu ministricu socijalne politike. Je li krenulo u dobrom smjeru? Što bi trebalo učiniti da socijalna politika bude efikasna, dugoročno isplativa i pravedna?

Socijalna politika se ne može voditi samo na osnovu velikog srca i dobrih namjera. To je važno, ali bi se trebala voditi na temelju znanstvenih dokaza, činjenica, teorijskih znanja... Ako se ta širina u vođenju resora pokaže, uz uključenost svih dionika, razvoj socijalne politike u Hrvatskoj ima budućnost. Ako se Ministarstvo zatvori u sebe i socijalnu politiku nastavi doživljavati kao državno milosrđe ili palijativnu skrb, od moderne socijalne politike neće biti ništa. Treba znati da u okviru socijalnog fonda postoje ogromna sredstva koja mogu pridonijeti razvoju. Mi kao akademska zajednica očekujemo poziv za sudjelovanje u kreiranju nove socijalne politike. Na raspolaganju smo.

Iza „Timova tima“ su dva mjeseca. Kakvi su signali bili do sada?

Najveći uradak je bio proračun, a prvi koraci nisu obećavajući s obzirom na uštede u socijalnom i dijelu za znanost. Dajmo im vremena i vidimo je li to doista u funkciji nečega, kao što je prikazano. No mjesta za rezanja socijalnih troškova apsolutno više nema.

Razgovarao Siniša Bogdanić