Hrvatska manjina u kulturnoj metropoli Europe

Za sve je "kriva" Melina Mercouri! Bivša pjevačica zabavne glazbe i grčka ministrica kulture je 1985. godine (za vrijeme predsjedanja njezine zemlje tadašnjom Europskom zajednicom) došla na ideju da bi upravo pod grčkom palicom "..trebalo nastati nešto lijepo, nešto vezano uz kulturu, nešto što će podići atraktivnost politički obilježene zajednice europskih država".

I tako je gospođa Mercouri po kratkom postupku "krstila" prvi "europski glavni grad kulture". Njezin je izbor pao na - Atenu!

Sve je počelo u Ateni

Počeci institucije "europske kulturne prijestolnice" bili su skromni. Nakon Atene slijedili su Firenca, Amsterdam, Berlin i Pariz. I nitko se nije previše zanimao za tu "lijepu ideju". Sve do 1990. - i spektakularne prezentacije škotskog Glasgowa.

Otada je praksa da se za izbor kulturne prijestolnice upriliči pravi pravcati casting. Gradovi koji se žele okititi tom titulom moraju podnijeti zahtjev, prezentirati svoju kandidaturu i "sklepati" poslovni plan. Tako se za domaćinstvo natječu i gradovi koji žele organizirati i Olimpijske igre.

Otkako je 2004. u Europsku uniju ušlo deset novi zemalja članica, a nešto kasnije i Rumunjska i Bugarska, u ovom trenutku za 27 zemalja Unije godišnje se bira najmanje dva glavna grada kulture. U 2010. to su Essen, Pečuh i Istanbul. Na idućim stranicama predstavljamo njihove glavne kulturne atrakcije.

Sljedeća stranica: Essen

Essen

Prilikom predaje kandidature za metropolu kulture, Essen je (zajedno s Ruhrskom oblašću) 2006. u Bruxellesu predstavio koncept koji je pobudio zanimanje. Njemački grad je htio predstaviti transformaciju jedne regije - od centra industrije (rudarstvo!) do kulturne regije s visokom kvalitetom života. Simbol "starih dobrih vremena" je Zeche Zollverein, rudnik kamenog ugljena u sjevernom dijelu Essen, koji je zatvoren 1986. Od 2001. rudnik se nalazi na UNESCO-vom popisu zaštićenih spomenika kulture.

"Jahrhunderthalle" (Stoljetna dvorana) je podignuta 1902. godine u Düsseldorfu, i otvorena je na sajmu u tom zapadnonjemačkom gradu. Tek je kasnije "premještena" u Bochum. Već prilikom gradnje bilo je jasno da dvorana neće dugo vremena provesti na sajamskom prostoru te je izgrađena kao "pokretna". S malo truda dvorana i dan-danas može promijeniti mjesto boravišta.

"Dortmunder U" ("Dortmundsko U") je zgrada u kojoj se nekada nalazila pivovara Union. Ovo je bio prvi neboder u Dortmundu, izgrađen je 1927. Veliko "U" na krov je postavljeno 1968 - kao logotip Uniona.

Tetraeder u Bottrop-Batenbrocku. Ova piramida je zapravo vidikovac visok 60 metara, izgrađen 1995.

Sljedeća stranica: Istanbul

Istanbul

Mujezin se dnevno pet puta javlja s minareta i poziva vjernike na molitvu. A kako s visine on ne bi promatrao žene, legenda kaže da su mujezini u ranija vremena bili često - slijepci. Prvi mujezin je bio Bilal al-Habašzi - bivši rob i blizak prijatelje proroka Muhameda. Danas se mujezini javljaju uglavnom preko megafona/zvučnika, npr. s poznate Süleymanye džamije u Istanbulu.

"Njemačka fontana " se nalazi na Trgu sultana Ahmeta i izgrađena je povodom posjete njemačkog cara Wilhelma II. Fontana je svečano otvorena na carev rođendan 27.1.1901. Dijelovi ove građevine proizvedeni su i u - Njemačkoj.

Na fotografiji je Cagaloglu-hamam. Hamam je u Turskoj, baš kao i džamija, sastavni dio svakodnevnog života. Ceremonija čišćenja tijela uporabom vodene pare je dio tradicije. Cagaloglu-hamam je izgrađen 1741. i na glasu je kao jedan od najboljih i najljepših.

Radovi na palači Topkapi službeno su okončani 1479., no i u stoljećima koja su slijedila puno toga se nadograđivalo. Ovdje je nekoć živio i sultan Mehmet II. Danas je to muzej u kojem se može naći povijesne materijale iz vremena "njegovog visočanstva", odnosno Osmanlijskog carstva.

Sljedeća stranica: Pečuh

Pečuh

O Pečuhu postoji pisani dokumenti još iz doba Rimljana. Grad ima turbulentnu povijest: u 14. stoljeću Pečuhom je dominirala latinska kultura, u 17. turska, krajem 18. stoljeća njemačka i latinska, a u 20. stoljeću mađarska. Moto Pečuha, europske kulturne metropole je "grad bez granica". Time gradski oci žele demonstrirati šarolikost svog kulturnog prostora. U Pečuhu žive pripadnici čak devet "velikih" manjina: Hrvati, Srbi, Bugari, Poljaci, Grci, Ukrajinci, Nijemci, Romi, te pripadnici rutenske zajednice (stari istočnoslavenski jezik nastao u današnjoj Litvi, preteča današnjeg ruskog, ukrajinskog i bjeloruskog jezika).

Svjetleći krovovi su velika turistička atrakcija. Na fotografiji je zgrada pošte. I na krovovima Pečuha svoje tragove (baš kao i u Budimpešti) ostavio mađarski umjetnik Zsolnay...

Vilmos Zsolnay je bio poduzetnik i umjetnik koji je radio s keramikom. U Pečuhu se keramika proizvodi već preko 150 godina. Zsolnay je keramikom ukrašavao zgrada, a njegova tvornica je i danas u pogonu.

Slikar Csontváry Kosztka Tivadar u Pečuhu je stvarao početkom 20. stoljeća. Na mnogim njegovim djelima vidimo pejzaže, koje je otkrio na proputovanjima balkanskih krajeva. U Pečuhu postoji i Csontváryjev muzej s najvažnijim djelima ovog slikara.

Autor: Heidi Engels / S. Matić
Odg. ur.: A. Šubić