Hrvatska: je li spaljivanje otpada zaista pravo rješenje?

Glavni grad Hrvatske dospio je posljednjih tjedana pred stratešku dilemu u vezi sa zbrinjavanjem otpada. Mogućnost gradnje spalionice, naime, sve češće se spominje u javnom prostoru kao relativno prihvatljivo rješenje za tu komunalnu obvezu i teret. Zasigurno je tome kumovalo i pogoršavanje stanja u aktualnom sustavu zbrinjavanja po starim metodama djelomičnog razvrstavanja i recikliranja, te zatrpavanja ostatka smeća. Spaljivanje bi vjerojatno itekako odgovaralo i postojećim privatnim firmama koje sakupljaju i prevoze otpad, za naknadu iz javne blagajne. No eventualna zagrebačka spalionica otvara neka dodatna pitanja.

Primjerice, tu je problem emisije štetnih plinova i čestica, uz obvezu sigurnog pohranjivanja toksičnog pepela iz ložišta. Zagovornici spalionica, međutim, inzistiraju na tezi da su današnji filteri efikasniji od nekadašnjih, onih iz doba kad su takva rješenja bila po Europi češća. Također, u prvi plan ističu korist dobivanja suviška toplinske energije koja se može koristiti za kućanstva, javne ustanove ili privredu. Unatoč suvremenijim tehnologijama i trudu energetsko-industrijskih lobista koji se pozivaju na izvjesne pozitivne stručne procjene, s tim se u najvećoj hrvatskoj nevladinoj organizaciji za zaštitu okoliša i prirode – nipošto ne slažu.

Potreba mobilizacije javnosti

„Spalionice otpada ili, kako ih se uljepšano naziva, 'energane na otpad', i dalje nisu prihvatljiv način postupanja s otpadom, s obzirom na niz zdravstvenih i okolišnih rizika i problema koje donose, a koji su dokazani i u najsuvremenijim postrojenjima u Europi, od Beča i Kopenhagena, pa nadalje“, rekao nam je Marko Košak iz Zelene akcije, koji je u toj udruzi među ostalim i voditelj kampanje protiv spaljivanja otpada. Stoga on dodaje i da je riječ o financijski najskupljem načinu postupanja s otpadom. Pored naglašeno visokih troškova izgradnje, dakle, tu postoje i visoki operativni troškovi, uz izuzetan trošak zbrinjavanja pepela.

Uostalom, čak se i pripadajući skupi filteri moraju redovito mijenjati i zbrinjavati izvozom u inozemstvo. „Danas postoje znatno modernija postrojenja“, dodaje Košak, „koja mogu i iz nerazvrstanog otpada izvući znatne količine sirovina za reciklažu, a krajnji minimalni ostatak inertizirati za sigurno odlaganje, razne vrste sanacija ili upotrebu u građevinskoj industriji. To je prava cirkularna ekonomija, a ne financijski skupo te okolišno i zdravstveno štetno investiranje u zastarjele spalionice koje već nekoliko godina ni Europska unija ne želi financirati.“

EU je pored toga doista jasno poručila da će oni koji imaju spalionice uskoro morati plaćati i takse za emisije iz njih. Naš sugovornik iz Zelene akcije podsjetio nas je i da je zato niz velikih europskih gradova odlučio da će raditi na maksimalnom recikliranju otpada kako bi izbjegli potrebu za izgradnjom spalionica ili zatvorili postojeće - Barcelona, München, Kiel, Leipzig itd. „Nadamo se da će tim putem poći i hrvatski gradovi i županije. U suprotnom će Zelena akcija, kao i čitava mreža udruga Zero Waste Hrvatska, mobilizirati javnost da se stane na kraj tim promašenim, zastarjelim idejama, i odaberu održiva rješenja“, kazao je Marko Košak.

Pitanje ulaznih i izlaznih tvari

Ovome pak svakako treba dodati da i država, odnosno Vlada RH, sa svoje strane pritišće gradove i županije da ostanu u starom sustavu zbrinjavanja. Uz glomazne centre za otpad koji su se već pokazali evidentnim promašajem, to nadalje podrazumijeva i novo zeleno svjetlo za gradnju spalionica čiji se energetsko-proizvodni adut gura u prvi plan. „No energetska tzv. oporaba dolazi na kraju, kad se s preostatkom otpada više ne može izvesti ništa drugo, prihvatljivije“, rekao je za DW o tome Goran Krajačić, profesor na Zavodu za energetska postrojenja, energetiku i okoliš na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje.

„Europa ide prema kružnom gospodarstvu, pa je izbjegavanje starog pristupa pitanju otpada svakako prvi prioritet. Spaljivanje je pritom samo jedna od metoda energetske oporabe, pored uplinjavanja, pirolize i drugog. Pored toga, istina je da sadašnje spalionice zaista imaju bolji sustav filtriranja od stanja u prošlosti. Pamtim da nam je prije desetak godina na jednoj prezentaciji u Švedskoj rečeno da više štetnih plinova imaju godišnje od vatrometa u toj zemlji, negoli od spalionica. No definitivno ostaje uvijek precizno vidjeti i znati što ulazi u njih, a što izlazi, i po tome suditi“, mišljenja je Krajačić.

Samo bez odlučivanja preko noći

Prema njegovu mišljenju, Hrvatskoj je prije svega neophodan strateški projekt koji pouzdano odgovara na sva otvorena pitanja. „Ima tu još puno toga nejasnog“, nastavlja ovaj stručnjak sa zagrebačkog Sveučilišta, „a najgore bi bilo odlučivati pod pritiskom, preko noći." On upozorava: „Spaljivanje također nije uvijek isto, niti se govori uvijek npr. o istoj tvari. Biomasa je jedno, miješani otpad nešto drugo, plastika treće. Ne govori se ni o istom produktu spaljivanja. Uplinjavanjem plastike, recimo, dobiju se plinovi iz kojih možete opet sintetizirati plastiku. Ipak, štošta od tih mogućnosti je i dalje u fazi istraživanja.“

„Osobno bih radije birao, ako se nešto ne može reciklirati, da se ide na metode poput uplinjavanja, prije spaljivanja“, zaključio je Goran Krajačić, uz ponovljeno upozorenje da se ništa ne smije poduzimati obnoć.

No pitanje je koliko će se odgovorne strukture u RH držati toga, a koliko je izvjesnija mogućnost donošenja nekakvog ishitrenog rješenja. U hrvatskom javnom prostoru je dijelom već stvorena atmosfera dospijevanja pred gotov čin, a to je zacijelo najmanje poželjna pozicija. Jednom izgrađena spalionica, u Zagrebu ili drugdje, ako se ispostavi kao pogrešan korak, svejedno će dugoročno odrediti sustav zbrinjavanja otpada, pa se nagliti zaista ne smije.