Hoće li Erdogan ponovno poludjeti?

NATO sebe rado naziva "zajednicom vrijednosti". Iz tog aspekta se činjenica da jedna zemlja članica Sjeveroatlanskog vojnog saveza mora davati politički azil vojnicima druge doima poput lošeg vica.

Kakva je to "zajednica vrijednosti"?

A to se sada upravo događa i to je u međuvremenu potvrdilo i njemačko Ministarstvo unutarnjih poslova. I tako se koncept NATO-a kao samoproglašene zajednice vrijednosti pokazao onim što on zapravo i jest: prazna priča. NATO je savez članica izabranih po principu vojnog i geostrateškog interesa. Zbog čega NATO nije imao problema ni s jednostranačkim sistemom Salazara u Portugalu niti s vojnom huntom u Grčkoj niti s vojnim pučevima u Turskoj 1960., 1971. ili 1980. godine. Zato ni vladavina Recepa Tayyipa Erdogana - bez obzira kako se stvari razvijale - neće imati utjecaja na članstvo Turske u NATO-u. Jer bez te zemlje na jugoistočnom krilu saveza se ne može. Bez obzira na vrijednosti.

Neosporno je i ovo: davanje političkog azila prvima u grupi od 414 turskih tražitelja je potpuno opravdano. Radi se o ljudima koji su, služeći svojoj zemlji, bili na visokim položajima: diplomatima, sucima, časnicima i njihovim članovima obitelji. O onima koji su, kao i tisuće drugih, preko noći izbačeni s posla, udaljeni sa svojih funkcija, kojima je ukinuta plaća, jer su navodno bliski Gülenovom pokretu i jer slove kao pomagači u pokušaju puča izvršenog u srpnju prošle godine. No za to nisu predočeni uvjerljivi dokazi, ni općenito niti pojedinačnim slučajevima. Ovi tražitelji azila su ljudi koji prilikom povratka u svoju domovinu Tursku moraju računati s uhićenjem. Oni su školski primjeri političkog progona na koje je njemački Ustav i mislio kada je određivao zakonske smjernice za dodjelu azila.

Ali te odluke o dodjeli azila mogle bi u idućem periodu stvarati probleme. Ne zato što je Njemačka pretrpana brojem azilanata iz Turske. Ne, u vremenima kada mjesečno u Njemačku dolazi 20.000 migranata grupa od 414 ljudi nije neko veće iskušenje. Čak i kada bi se u Njemačkoj jednim potezom odobrilo svih 7.000 molbi za azil koje su pristigle nakon neuspjelog pokušaja puča u Turskoj, ti ljudi bi ostali neprimjetni u moru drugih migranata.

Otrov za njemačko-turske odnose

Mnogo je vjerojatnije je da će priznavanje turskih vojnika kao političkih izbjeglica još više opteretiti ionako teško opterećene njemačko-turske odnose. Belgija, u kojoj je niz turskih časnika iz sjedišta NATO-a u Bruxellesu podnijelo zahtjev za azil, s razlogom oklijeva napraviti ovaj korak. To je razumljivo, nakon iskustva koje su Njemačka i Nizozemska imale posljednjih nekoliko mjeseci s Ankarom.

Sada treba vidjeti jesu li svekoliki stručnjaci za Tursku bili u pravu kada su verbalne incidente i prijetnje turske vlade tumačili kao način za mobilizaciju Turaka koji žive u inozemstvu da glasaju za ustavne promjene na referendumu. Erdogan je u međuvremenu pobijedio na referendumu i to bi njemu i njegovim ministrima moglo dozvoliti da se ponašaju opuštenije. Ali ako ipak uslijede novi napadi iz Ankare, Njemačka mora biti u stanju to istrpjeti. Postoje situacije u kojima morate poštovati svoja načela i ustrajati u njima. Inače oni ništa ne vrijede. Kancelarka Merkel je predugo "s vragom tikve sadila".