"Od danas više ne jedem kebab" njemačko-turske stranputice

S njima se nalazim u bonskom kafiću „Café Orange". S jednim Nijemcem, koji ne može vjerovati kako jedan sugrađanin turskog porijekla koji u Njemačkoj uživa slobodu i sigurnost može glasovati za jedan autoritativni režim i s jednim Turčinom, koji je sudjelovao na referendumu za ustavne promjene koji bi Tursku trebale pretvoriti u zemlju u kojoj vlada isključivo predsjednik i koji samozvane njemačke političke stručnjake, koje sreće nakon referenduma, smatra smiješnima i bahatima. „Od danas više ne jedem kebab. Takve gluposti slušam svakodnevno", kaže Özen K. I pritom postaje prilično glasan. No niko se u kafiću na to ne obazire, pa ni vlasnik Mehmed, koji se suzdržava od političkih komentara, 

Neopisivo glupo

Preko 400.000 Turaka koji žive u Njemačkoj je glasovala za predsjednički sustav. Razlozi za to su višestruki i ja ću ih barem pokušati razumjeti. No usprkos velikim broju, teško je ovih dana bilo pronaći nekoga tko je glasovao s „DA". Vlasnik kafića Turčin Mehmet ne zna nikoga. On sam je glasovao protiv ali tu temu izbjegava kada su njegovi zemljaci u blizini. Unutar turske zajednice vlada podjela na crno i bijelo i on ne želi da ga se svrstava. Pitam o tome jednog njemačkog gosta u kafiću. On smatra da bi se Turci koji žive u Njemačkoj morali odlučiti za jednu od državnih formi. „DA" svojih turskih sugrađana doživljava kao pljusku njemačkom društvenom uređenju. Hakan je rođen u Njemačkoj i nije turski državljanin pa stoga ni nije izišao na referendum. Njegovi roditelji su glasovali s „NE". Za one koji su bili za, nema razumijevanja. „To je neopisivo glupo", kaže

Mladi Turci pod pritiskom.

Novinar Eren Güvercin smatra da mnogi mladi Turci razmišljaju kao i Hakan. Vjeruje da će ishod referenduma trajno naškoditi odnosu Turaka i Nijemaca. I to će na svojoj koži, kako kaže, prije svega osjetiti mladi Turci u potrazi za zaposlenjem ili mjestom za izobrazbu. „Stariji Turci žive povučeno i ne sudjeluju toliko u društvenom životu i nemaju kontakata s Nijemcima. Taj pozadinski rasizam koji će se sad dodatno razviti će pogoditi ne njih nego mlade", smatra Güvercin.

Aysun i njegova teta Ada zasad nisu osjetili stroge poglede njemačkih sugrađana. Oni su oboje glasovali s „NE". Kažu da vole Njemačku i da se ovdje osjećaju dobro. U turskom smo supermarketu "Ümit-Market" u središtu Bonna. Ovdje kupuju i Turci i Nijemci. „Je ne primjećujem nikakvu razliku nakon referenduma" kaže trgovac Enes Celik.

Je li ponor između Nijemaca i Turaka zaista tolik kako bi se to moglo zaključiti po tonu koji vlada društvenim mrežama u kojem su Nijemci automatski „nacisti" a Turci „preglupi za demokraciju"? Pobornici Erdogana su u svakom slučaju na ulici mnogo tiši. Ni Özen K. s početka priče ispočetka ne priča rado o svojem „DA" na referendumu. No tada se podižu emocije. 39-togodišnji ugostitelj smatra da su Turci glasali za promjene samo zato da bi pokazali Europskoj uniji da ju više ne trebaju. O tomu da su pregovori između Turske i Europske unije godinama bili čisto licemjerje, slažu se svi u kafiću. I ako dođe do ponovnog uvođenje smrtne kazne, što će biti posljednji čavao u lijesu turske EU perspektive, tada će Özen glasovati za.

Rašireni inat

Politolog sa Sveučilišta u Frankfurtu Zafer Mese smatra da je ovakav inat među njemačkim građanima turskog porijekla više nego raširen. Unatoč tomu i on priznaje da bi, da može a ne može jer posjeduje samo njemačko državljanstvo, glasovao za uvođenje predsjedničkog sustava. „Jedino ovakav sustav jamči stabilnost Turske, parlamentarni ne", kaže ovaj politolog. Njegovi njemački prijatelji znaju za njegov stav i poštuju ga. No on smatra da se rasprava o ovom pitanju Njemačkoj vodi preemotivno. I posljedica je slabije zastupljenosti turske zajednice u društvenim raspravama. Ali usprkos tomu smatra kako Turci, koji ovdje žive, mogu biti neka vrsta mosta između Njemačke i Turske - natoč trenutno napetoj situaciji.

„Takvi su Turci", objašnjava mi Özen. „Naprasni i glasni kada ih nešto emotivno pogodi. No kada se bura stiša, onda se može zajednički otići na piće". Istovremeno se pita, da li bi i Nijemci prihvatiti njegov poziv na piće.